Brčko: Prikrivanje ratnih zločina(ca)

Foto: Avangarda.ba

Piše: Dženana Karup Druško

“… pristup Tužiteljstva izaziva strah, nesigurnost i nelagodu kod velikog broja časnih ljudi, osobito sudionika Domovinskog rata, jer iskustva nas uče, puno je teže dokazivati vlastitu nevinost, nego braniti se od stvarne krivnje. Mi želimo ukazati na aspekte takve ‘pravde’ iz našeg kuta običnog čovjeka, razvojačenog branitelja HVO-a. Doslovno, kada vas Tužiteljstvo optuži za ratni zločin i kad na kraju i ‘pobijedite’, obično ostanete bez zdravlja, bez novca, bez posla i bez budućnosti.”

Udruženje porodica nestalih i nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko Distrikta, zastupani od advokata Osmana Mulahalilovića, uputili su 10. oktobra 2015. na više adresa međunarodnih institucija dopis pod nazivom “Prikrivanje ratnih zločina nad Bošnjacima u Brčkom”. U uvodu se navodi da je Udruženje još 20. oktobra 2010. tražilo od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH da preispita rad na predmetima ratnih zločina počinjenih u Brčkom: “Od 2010, dakle pet godina ništa nije promjenjeno u gonjenju i presuđenju”.

U dopisu Udruženja iz 2010, koji je bio upućenim domaćim nadležnim institucijama, pored ostalog, stoji: “…nadležna Tužilaštva (Tužilaštvo BiH i Brčko Distrikta BiH) bez obzira što postoje utvrđene činjenice pred Haškim tribunalom, do danas niko od vojnih komandanata, visokih policijskih dužnosnika, bosanskih Srba u Brčkom, niti od ratnog političkog vodstva bosanskih Srba u Brčkom do sada nije krivično odgovarao, niti je protiv bilo koga podignuta optužnica kao organizatora rasprostranjenog i sistematskog napada protiv civilnog stanovništva. (…) Udruženje konstatuje da je Tužilaštvo Brčko Distrikta od Tužilaštva TK zaprimilo 13 predmeta sa oznakom ’A’ od Haškog tribunala, postoji dovoljno dokaza za optuženja, da su tri predmeta sa oznakom ’A’ procesuirana, da je u jednom predmetu osumnjičeni umro, da devet predmeta s oznakom ’A’ nije procesuirano.”

Advokat Osman Mulahalilović je u ime Udruženja 30. aprila 2013. uputio i dopis glavnom tužitelju Tužiteljstva BiH: “20.10.2010. obratio sam se sa zahtjevom, kao punomoćnik Udruženja porodica nestalih i nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka i Udruženja logoraša Brčko. Na navedeni zahtjev tadašnji glavni tužitelj se nije udostojio niti odgovoriti oštećenim strankama – članovima navedenih udruženja. U navedenom zahtjevu se, između ostalog, konstatiralo da niko od vojnih komandanata do sada nije odgovarao za ubistvo 525 civila, Bošnjaka u Brčkom. Moj ured, inače zastupa brojne oštećene stranke po tužbama protiv Republike Srpske za naknadu štete zbog ubojstva civila, njihovih članova obitelji (više od 150 tužbi). U takvom jednom postupku, očevidac događaja je jasno i određeno svjedočio o ubistvu njegovog oca Galiba Begovića, te o ubojstvu još 4 civila. Ovo svjedočenje je jasno i u pogledu komandne odgovornosti (Mirko Blagojević, jedan od počinilaca, bio komandant jedne od paravojnih jedinica koje su u to vrijeme bili u Brčkom; i dalje je na slobodi, prim.aut.) (…) Na traženje moje stranke Eldina Begovića dostavljam vam CD iz parničnog spisa Osnovnog suda Brčko Distrikta… Frapantna je činjenica da Eldin Begović nije do danas dao nikakvu izjavu nadležnom tužitelju ni nakon 21 godinu od izvršenih ubojstava što se svakako može pripisati nadležnim tužiteljstvima.”

Prepiska udruženja s tužiteljstvima

Prema dopisu iz 2015. (informacije su nam potvrdili u Udruženju i advokatskom uredu koji ih zastupa), “od osam sudija Brčko Distrikta dva su Bošnjaka – Zijad Kadrić i Maida Kovačević (Kovačevićeva je udata za Novaka Kovačevića, bivšeg oficira Vojske Republike Srpske koji je sad okružni tužitelj u Bijeljini; u prilog ovoj tvrdnji navodi se iskaz Novaka Kovačevića u predmetu Vidoje Blagojević i Dragan Jokić, br: IT-02-60-T)”. U dopisu se dalje navodi: “Predsjednik Apelacionog suda Brčko Distrikta, Damjan Kaurinović, kapetan je Vojske Republike Srpske, odlikovan od strane Radovana Karadžića ordenom Miloša Obilića. (Prilog: odlikovanja Ukazom predsjednika Republike Srpske, br: 01-1224/94 od 28.06.1994.) Sudija Srđan Nedić je, prema pisanju portala otisak.ba, bio istražitelj u Vojsci Republike Srpske u toku rata u BiH. (Prilog: tekst “Ne gone se pripadnici VRS-a za ubistva 496 civila u Brčkom, gone se pripadnici Armije BiH”). Sadašnji šef policije u Bijeljini, Žarko Ćosić, bio je šef policije u Brčkom 19992. Okružni tužitelj, Novak Kovačević, oficir Vojske Republike Srpske. (prilog: ovlaštenje komande Prve podrinjske lake pješadijske brigade Rogatica, br: 05-200/92, od 23.12.1992. godine i propusnica Stanice javne bezbjednosti Brčko od 05.11.1992.).

U dopisu se govori i o “Problemu prikrivanja ratnih zločina – primjeri”. Navodimo neke:

– “nekoliko slučajeva anarhije i nereda u procesuiranju: ubistvo civila Šefketa Tursunovića”. U prilogu je dopis Tužiteljstva BiH od 7.7.2015. godine u kome je na zahtjev Udruženja da im odgovore da li je provođena istraga vezano za slučaj ubistva Šefketa Tursunovića odgovoreno da je pregledom evidencije utvrđeno da je Šefket Tursunović evidentiran u jednom predmetu Tužiteljstva Brčko Distrikta koji je 8.4.2013. obustavljen zbog nedostatka dokaza. Međutim, u dopisu se dalje navodi da je Šefket Tursunović evidentiran i u drugom predmetu koji je spojen s trećim, a istragu provodi Tužiteljstvo BiH.

– primjer “anarhije i nerada u evidentiranju žrtava: jedna žrtva, Avdo Omerašević se vodi u tri predmeta”. Dopisom Tužiteljstva BiH, od 10.7.2015, u kome odgovaraju na upit Udruženja vezano za slučaj ubistva Avde Omeraševića, navodi se da je on kao žrtva evidentiran u čak tri predmeta Tužiteljstva BiH, od kojih se u jednom vodi istraga, a druga dva su u fazi prijave.

– primjer “prebacivanja predmeta iz Tužiteljstva Brčko Distrikta BiH u Tužiteljstvo BiH”: “predmeti se prebacuju iz jednog u drugo tužiteljstvo, a ništa se ne radi: Ubijeni civil Sead Tursunović”. Tužiteljstvo Brčko Distrikta u svom dopisu tvrdi da je vodilo istragu, vezano za ubistvo ovog civila, u odnosu na komandnu odgovornost i da je predmet odlukom Suda BiH prebačen Tužiteljstvu BiH. Tužiteljstvo BiH u dopisu Udruženju od 1.7.2015. navodi da je žrtva evidentirana kod njih u predmetu “u kome se vodi istraga”, ali da još “nije donesena naredba o sprovošenju istrage a nije ispitan ni osumnjičeni u ovom predmetu budući da se i dalje radi o nepoznatom licu”.

– primjer “obustave istrage od strane Tužiteljstva Brčko Distrikta BiH, a da niko od članova porodice nije saslušan da bi indicirao počinitelje, niti očevidaca događaja” (kao prilozi se navode dopisi tužiteljstvima Brčko Distrikta i Tužiteljstvu BiH s datumima i brojevima predmeta).

Primjer 1: Tužilaštvo Brčko Distrikta je 27. marta 2015. u odgovoru na upit vezan za žrtvu Adema Karalića, navelo da se istraga u ovom predmetu vodila “u ovoj instituciji u odnosu na komandnu odgovornost”, da je Sud BiH 29.2.2012. donio Rješenje kojim je odlučeno da će se istraga u tom predmetu dalje voditi u Tužiteljstvu BiH i cjeli spis im je ustupljen 21.3.2012. Odgovarajući na pitanje Udruženja šta je s ovim predmetom iz Tužiteljstva BiH su im 2.4.2015. odgovorili da je “po izvršenoj provjeri i uvidu u evidencije Tužilaštva BiH” utvrđeno da je žrtva Adem Karalić “evidentiran u predmetu T 18 0 KTRZ 0003078 04 Tužilaštva Brčko Distrikta, kod predmetnog tužioca Sadike Fatić, te da je 8.4.2013. godine donesena naredba o obustavi istrage”.

Primjer 2: Glavni tužitelj Brčko Distrikta, Zekerija Mujkanović je 15. aprila 2015. za žrtvu Sabriju Mehakovića, kao odgovor Udruženju poslao dopis u kome navodi da se istraga vodila “u ovoj instituciji u odnosu na komandnu odgovornost” te da je 29.2.2012. Sud BiH  donio Rješenje da se ova istraga dalje vodi u Tužiteljstvu BiH i predmet im je ustupljen 21.3.2012. U odgovoru Tužiteljstva BiH, od 22.4.2015. navodi se da su po izvršenoj provjeri u evidenciji utvrdili da je Sabrija Mehaković “evidentiram kao žrtva u predmetu Tužilaštva Brčko Distrikta” u kome je 8.4.2013. “donesena naredba o obustavi istrage”.

Skoro identični su odgovori tužiteljstava i u slučaju upita Udruženja za žrtvu Kemala Sulejmanovića i Rašide Ražanice.

– primjer “poznat počinitelj, a Tužiteljstvo BiH otvorilo istragu protiv nepoznatog lica. Prikrivanje na relaciji SIPA i Tužiteljstvo BiH. SIPA dostavila izvještaj o poznatom izvršitelju, a Tužiteljstvo BiH navodi da je počinitelj nepoznat”. Zamjenik glavnog tužitelja Brčko Distrikta, Gojko Stjepanović, na upit Udruženja o ubistvu Sulejmana Tursića, od 25.11.2014. odgovara da je žrtva evidentirana u predmetu “ovog tužilaštva” te da je spis dostavljen Tužiteljstvu BiH: “Upoznati smo, međutim da je Policija Brčko Distrikta tom tužilaštvu u odnosu na ubistvo Tursić Sulejmana dostavila izvještaj po nepoznatom počinitelju 7.3.2007. Od strane ovlaštenih službenih lica Policije upoznati smo takođe da je 27.4.2012. Državna agencija za istrage i zaštitu Tužilaštvu BiH dostavila izvještaj protiv poznatog počinioca, a koji se odnosi upravo na slučaj ubistva Tursić Sulejmana.”

– primjer “nesaslušavanja očevidaca ni nakon 20 godina: primjer poznat kao kuća Begovića, ubijeno 5 civila, nisu saslušana najmanje 4 očevidca”. Prilog: dopis tužiteljice Brčko Distrikta Amele Mustafić, od 26. januara 2015, koja Udruženje obavještava da su oni provodili postupak istrage ubistva Envera Begovića, i da je ustupljen Tužiteljstvu BiH. Tužiteljstvo BiH Udruženju na isti upit, ubistvo Envera Begovića, 13.2.2015. odgovara da Tužiteljstvo BiH “ne vodi istragu povodom stradanja Begović Envera obzirom da iz dosadašnjih prikupljenih saznanja i dokaza nije utvrđen osnov sumnje da je neko/a lica počinio/la krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva”, te da je “naloženo prikupljanje dokaza i saznanja u cilju navoda iz prijave. Ukoliko se ispitivanjem prijave utvrdi počinilac poduzet će se dalje aktivnosti u ’smjeru donošenja tužilačke odluke’.”

Istrage protiv Hrvata i Bošnjaka

Provjeravajući navode iz ovog dopisa i u Udruženju i u advokatskom uredu Mulahalilović rekli su nam da se ništa od tada nije promjenilo i da svi njihovi navodi i dalje stoje. Osim što je u oktobru 2015. optužen Đorđe Ristanić, kome je suđenje u toku (o čemu smo više pisali u prethodnom dijelu). Istragu protiv Ristanića započelo je Haško tužilaštvo, nakon čega je predmet ustupljen Tužiteljstvu BiH. No, i dalje i pored brojnih zločina počinjenih nad civilima, Bošnjacima i Hrvatima Brčkog, i dokaza koje je pregledao i Haški tribunal, niko iz brčanskog policijskog i vojnog vrha nije procesuiran.

Po nalogu Tužiteljstva BiH 5. novembra 2015. pripadnici policije Brčko Distrikta uhapsili su  Mensura Đakića, jer je, po saopćenju Tužiteljstva BiH (kako zvanično stoji na njihovoj stranici) “osumnjičen da je za vrijeme rata u BiH, kao komandant 1. bataljona 108 brigade HVO-a Brčko, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica i ratnih zarobljenika”: “ On se tereti da u svojstvu komandanta 1. bataljona 108. brigade HVO-a Bosanska Posavina, prilikom napada na području sela Bukvik, 15.9.1992. godine, nije spriječio pripadnika 4. čete 1. bataljona, da izvrši ubistvo 3 zarobljena ranjena lica srpske nacionalnosti, Radić Živana, Purić Vlajkau i Veselinović Savu, a nakon što je vojnik kojem je komandovao počinio ubistvo, propustio da kazni počinioca, te da je dana 14.9.1992. godine u svojstvu komandanta bataljona 108 brigade HVO-a lično ubio ratnog zarobljenika srpske nacionalnosti Janka Maričića. Osumnjičeni Đakić tereti se da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.”

Dan poslije, 6. novembra 2015. po nalogu tužitelja Tužiteljstva BiH, pripadnici Policije Brčko Distrikta BiH uhapsili su Senada Pekića, jer je, kako su mediji objavili “pod istragom Tužiteljstva BiH, osumnjičen da je kao pripadnik 108. brigade HVO-a, u mjesecu rujnu 1992. godine, prilikom napada na selo Bukvik, postupao protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba i ratnih zarobljenika”: “On je osumnjičen da je, kao pripadnik 5. satnije 1. bataljona 108. brigade HVO-a Bosanska Posavina, u vrijeme trajanja napada 108. brigade HVO, na selo Bukvik, zajedno sa nekoliko pripadnika HVO-a, počinio ubojstvo dva zarobljenika srpske nacionalnosti, Radić Gojka i Radić Cvjetina. Osumnjičeni Pekić tereti se da je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. (…) Tužilaštvo BiH će u suradnji sa Državnom agencijom za istrage i zaštitu, Policijom Brčko Distrikta BiH i MUP-om RS-a nastaviti daljnju istragu u cilju utvrđivanja kaznene odgovornosti za ubojstva oko 50 civila srpske nacionalnosti u mjestu Bukvik, 1992. godine, saopćeno je iz Tužilaštva BiH.”

Ratni veterani i bivši pripadnici 108. brigade Hrvatskog vijeća obrane su 11. januara 2019. iskazali “čuđenje još jednom olako podignutom optužnicom” protiv njihovog saborca Nike Brnjića, izrazivši sumnju u istinitost optužbe: “Tužiteljstvo  Brčko Distrikta nedavno je podiglo optužnicu protiv Brnjića zbog osnovane sumnje da je 1992. godine u Bukviku kod Brčkog propustio spriječiti ubistvo civila srpske nacionalnosti i pokrenuti disciplinski ili krivični postupak protiv učinioca. Optuženi se tereti da je u septembru 1992. godine u toku vojne akcije, kao zapovjednik čete u 108. brigadi HVO-a za Bosansku Posavinu, propustio preduzeti radnje prema potčinjenom kako bi spriječio ubistvo nad M.V. izvršeno u blizini željezničke stanice Veliki Bukvik. Pored toga, stavljeno mu je na teret da je, nakon što je posmatrao ubistvo iz neposredne udaljenosti, uz znanje i svijest da je njegov potčinjeni učinio krivično djelo, propustio preduzeti mjere da učinilac bude kažnjen, navelo je Tužiteljstvo u saopćenju 31. decembra prošle godine. S tim u vezi, Brnjić je optužen da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva… Nipošto ne želimo ulaziti u meritum stvari, jer, niti smo pravnici niti imamo više informacija o samom slučaju, pogotovo ne želimo preuzimati ulogu suca ili na bilo koji način prejudicirati stvari. No, uistinu nas kao obične građane i bivše vojnike čudi način na koji se ‘pravda’ pokušava zadovoljiti te optužnica prezentira u javnosti.”

Pristup Tužiteljstva izaziva strah, nesigurnost i nelagodu

Dalje pišu kako Tužiteljstvo ne navodi da se optužnica podiže i protiv eventualnog izvršioca egzekucije krivičnog djela, što, po njima, izaziva sumnju u istinitost optužbe (identično je podignuta optužnica protiv Đakića koji je i osuđen, a da nije utvrđeno ko je izvršilac): “… kao bivši vojnici i časni ljudi apsolutno osuđujemo svaki zločin, a još više ako su ga eventualno počinili naši suborci i time okaljali čast i ime 108. brigade HVO-a.

Ne želimo takođe povlačiti paralele između zločina ili eventualne težine kaznenih djela u odnosu na nacionalnu pripadnost, no ne možemo ostati nijemi i na nepobitne činjenice da je ovo već treća optužnica protiv pripadnika 108. Brigade HVO-a (prethodna dva slučaja donesene su pravosnažne oslobađajuce presude), te da se optužnice uglavnom podižu za navodna kaznena djela počinjena tijekom borbenih i vojnih djelovanja, i uglavnom za navodna pojedinačna ubojstva u metežu obostranih borbi”.

U nastavku podsjećaju da se više od 25 godina ne podiže optužnica za ubistvo 30 civila u selima Laništa, Marković Polje, Ulice i Gorice: “Na najbrutalniji način su ubijeni ljudi u svojim kućama uglavnom nenaoružani i bez pružanja ikakvog otpora ili bilo kakvog bojevog djelovanja u klasičnom i masovnom pokolju koji je počinila organizirana vojna formacija… (…) Činjenice koje smo ovdje iznijeli ne mogu izbrisati u nama osjećaj neviđene nepravde ili vrlo selektivnog pristupa izvršenju ‘pravde’ od strane institucija Tužiteljstva BiH odnosno Brčko distrikta BiH.

Dakle, za zločine nad Hrvatima Brčkog ne samo da nitko nije odgovarao, nego, koliko je nama poznato, nije podignuta niti jedna optužnica. (…)

Takođe, pristup Tužiteljstva izaziva strah, nesigurnost i nelagodu kod velikog broja časnih ljudi, osobito sudionika Domovinskog rata, jer iskustva nas uče, puno je teže dokazivati vlastitu nevinost, nego braniti se od stvarne krivnje. Mi želimo ukazati na aspekte takve ‘pravde’ iz našeg kuta običnog čovjeka, razvojačenog branitelja HVO-a. Doslovno, kada vas Tužiteljstvo optuži za ratni zločin i kad na kraju i ‘pobijedite’, obično ostanete bez zdravlja, bez novca, bez posla i bez budućnosti.”

Zašto je bitan Bukvik?

U naselju Bukvik je i prije početka napada srpskih snaga na Brčko formiran ratni štab i bilo je mobilisano srpsko stanovništvo. Upravo uz pomoć kontrole nad Bukvikom slobodni dijelovi teritorije opštine Brčko, u koji se izvukao i dio stanovnika s teritorija koje su preuzele srpske snage, bio je četiri i po mjeseca u potpuno okruženju, odsječen i od najbliže slobodne teritorije – Tuzle. Nestajalo je hrane, ljudi su bili na rubu gladi, ranjeni se nisu mogli prebacivati u Tuzlu već su nošeni pješke preko Majevice. Kako se približavala zima brčanski vojni komandati su odlučili da se probiju preko Bukvika i deblokiraju put do slobodne teritorije Tuzle.

Prije toga su u tri navrata komandanti 108. brigade Brčko molili rukovodstvo SDS-a za pregovore, ali su svaki put odbijeni. Akcija 108. je krenula 15. septembra. U ovoj vojnoj operaciji su zarobljene 254 puške, četiri teška mitraljeza, nekoliko ručnih bacača i 12 minobacača od 120 milimetara sa 2.400 granata, što govori koliko je ovo naselje bilo naoružano.

Kao svjedok odbane u slučaju Đakić pred Sudom BiH se pojavio Sabahudin Memišević, diplomirani ekonomista, koji je u vrijeme rata bio na čelu Mjesne zajednice Brka. Memišević je objasnio da su naselja na bukvičkom platou bila Gornji Bukvik, Donji Bukvik, Mali Bukvik, Vujičići, te još nekoliko naselja. On je opisao stanje uoči početka rata i kasnijeg napada Armije RbiH na ovaj plato.

Bukvik je bio na jedinoj komunikaciji slobodne brčanske teritorije prema Tuzli, ali i su sva ta sela bila praktično u okruženju bošnjačkih i hrvatskih sela. Prema ovom svjedoku nekoliko dana prije je počeo napad srpskih jedinica iz Brčkog u pokušaju spajanja sa jedinicama iz Bukvika. Pripadnici 108. brčanske brigade Armije RBiH su uništili jedan tenk koji se kretao iz pravca Brčkog i to je zaustavilo ovaj napad srpske vojske. Od 30. aprila, rekao je ovaj svjedok, kada je srušen most i počeo napad na Brčko, u desetak navrata se pregovaralo sa srpskim predstavnicima iz bukvičkih naselja: “Tražili smo samo da nam dozvole da koristimo putnu komunikaciju prema Tuzli. Nisu pristajali, bolje reći, nisu mogli jer su morali slušati šta im se kaže.”

Ulaskom u Bukvik, na jednom mjestu je okupljeno 2.513 Srba. Uglavnom se radilo o civilima, dok je dio zarobljen sa oružjem. Srbi iz Bukvika su poslani u grad ili razmijenjeni za neke od preživjelih Bošnjaka i Hrvata u Brčkom. Bilo je to pola godine nakon što je u gradu likvidirano više od pola hiljade ni krivih ni dužnih brčanskih bošnjačkih i hrvatskih civila u stravičnim logorima smrti: Luka, Brezovo polje, Westfalija, autodepo Laser, Hotel Posavina i Galeb, sportska dvorana Patrizan itd. Nije bilo pokušaja bilo kakve osvete prema srpskom stanovništvu.

Članak je izvorno objavljen 7. jula.

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

34 − = twenty seven