Brčanska sportska legenda Isak Gaši

U intervjuu za Otisak Gaši, koji trenutno živi u SAD-u, pričao je o svojim sportskim uspjesima, svjedočenjima u Haagu, stanju u sportu...

Gaši: Dok sam bio na trkama, morao sam gledati naprijed, morao sam trenirati i to je uvijek bio recept za pobjedu! [Ustupljeno Otisku]

“Svoje najveće uspjehe sam ostvario u bivšoj državi, odnosno u bivšoj Jugoslaviji. Bio sam juniorski prvak Jugoslavije dva puta, učestvovao sam na europskom prvenstvu za juniore dva puta, to je bilo još dok sam imao osamnaest godina. Kasnije, u seniorskoj konkurenciji sam takođe bio član reprezentacije Jugoslavije. Prisustvovao sam svjetskom prvenstvu u maratonu 1992, pred sami raspad Jugoslavije. Pet puta sam bio seniorski prvak Jugoslavije, tri puta u maratonu, na 42.000 m, 10.000 m i jednom na 1000 m. Ni sam ne znam koliko sam puta bio prvak Bosne i Hercegovine, jer su tada bila i republička prvenstva u sklopu kalendarske godine”, kazao je na početku intervjua za Otisak Isak Gaši, brčanska sportska legenda koja trenutno živi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Kako je tadašnje društvo cijenilo Vaš trud, zalaganje i na kraju uspjehe?

  • Ovako, kajak i kanu u ovom gradu, ali i šire, uvijek je bio potisnut sport. Ako bih se grublje izrazio, usudio bih se reći i sporedan. Trenutak zaživljenja ovog sporta desio se pojavom Matije Ljubeka, taj šampion je osvojio dvije medalje u Montrealu 1976. na Olimpijskim igrama u Kanadi. Osvojio je zlato na 1.000 m i bronzano odličje na 500 metara. Kasnije se ta situacija u tadašnjem jugoslovenskom društvu promijenila na bolje, to je uticalo svakako i na nas u Brčkom. Naš grad može da se pohvali velikom tradicijom u okvirima ovog sporta. Klub „Hariz Suljić“ Brčko je osnovan odmah nakon Drugog svjetskog rata, mada se spominje da je još i prije zaživio. Veliki je to simbol našeg grada.

Šta Vas je inspirisalo, šta Vam je bio motiv da se baš odlučite za ovaj sport?   

  • Sa roditeljima sam živio blizu tvornice ulja i špirita, današnji „Bimal“. Rijeka Sava je bila udaljena od mene praktično 200 metara. U osnovnoj školi sam imao nastavnika fizičkog obrazovanja Trebinčević Senahida zvanog Keka, taj čovjek je imao puno uticaja na nas, a i sam je bio član kajak kluba. Razgovori sa njim, vrijeme provedeno na Savi i sva ta uzajamnost moje ljubavi prema klubu, gradu i rijeci su vjerovatno bili ključni faktori da odaberem taj životni put.

[Ustupljeno Otisku]
Izdajete knjigu za respektabilnu izdavačku kuću u SAD-u, možete li nam malo više reći o tome?

  • Da, to je istina. Knjiga je u stvari priča o mom životu iz tih mlađih dana. Kroz knjigu sam pokušao demonstrirati kako je zapravo izgledao tadašnji „multietnički život“ u našoj zajednici. Pokušao sam prikazati kako je izgledala sva ta jugoslovenska harmonija i stavio sam naglasak na pozitivne priče iz tog doba. Knjiga je svakako o mom privatnom životu i uključuje događaje sa mojih svjedočenja ispred Međunarodnog suda u Haagu, a u vezi sa ratnim zločinima u Brčkom. Knjiga se zove „I witness journey to the Haag“, što bi se moglo prevesti kao svjedočenje, odnosno put svjedoka do Haaga.

Kad smo kod tih ratnih svjedočenja, kojim ste optuženicima prisustvovali tokom suđenja?

  • Dosad sam imao šest svjedočenja, u prvom procesu protiv Tadića, kasnije Momčilo Krajišnik, Mićo Stanišić, Župljanin, nakon toga gospodin Milošević i Karadžić. Lično zadovoljstvo mi je bilo to što sam sve ove ljude sretao u Sudu, ja kao svjedok, a oni kao optuženi. U moru tih događanja prisustvovao sam i suđenju Ranku Češiću, gdje sam nažalost lično vidio kako je dotični pucao na četiri Bošnjaka, dvojicu od tih je pogodio u leđa i obojica su pali tu pred mojim očima. Druga svjedočenja su se doticala predratnih dešavanja u Brčkom. Međunarodni sud je pokušavao dokazati da su svi zločini bili planski i sistematski odrađeni te se stoga moje svjedočenje najčešće vrtilo oko toga. Nažalost, dosta toga sam vidio i doživio.

Van Brčkog ste već 25 godina, bili ste u Danskoj, a sada u Americi. Koliko ste puta često dolazili u Brčko nakon svega što Vam se desilo?

  • Prvi put sam došao 1999, nakon toga sam dolazio svake godine. Kad sam prvi put došao, bio sam dvije sedmice u Brčkom. Kad sam tek došao nisam mogao ući u grad, bio sam na Bukviku, ali sam kasnije sa jednim prijateljem došao do željene lokacije. Kao opravdanje što ne mogu biti u gradu, rekli su mi da nije bilo sigurno. Svašta se pričalo i rekli su da nije bilo baš najsigurnije za mene da budem tu. Nakon toga sam dolazio sa više lične slobode, šetao sam ulicama grada. Jednom prilikom, 2003. čini mi se, otišao sam u kajak klub, uzeo sam čamac i otišao na rijeku. Nikada nisam doživio nikakav neugodan osjećaj, zbog toga sam jako sretan. Nije bilo presretanja i slično, zaista nešto što se mora reći.

[Ustupljeno Otisku]
Bili ste učesnik u procesima Međunarodnih sudova, ali jeste li prisustvovali procesima koje je organizovala neka domaća sudska institucija?

  • Bio je samo jedan eksplicitan slučaj. Radilo se o procesu protiv bivšeg policajca Purića. On me je dočekao na dan kad su me dovezli iz „Luke“. Pozvali su me da ispričam svoj dio priče.

Šta biste poručili mladim sportisima koji žele da se bave sportom, koji ste Vi obilježili u ovom gradu?

  • Znate kako, posmatram, nerijetko i odem do Save i srećem mlade ljude. U oba kluba ima obećavajućih imena, moje interesovanje probudio je Klebić iz kluba „Zaveslaj“, tu je još i Marinković iz Kajak-kanu kluba „Hariz Suljić“. Sve su to mladi ljudi koji nastavljaju tradiciju koju je naš grad imao i prije. Ekonomski posmatrano situacija je teška, dosta se toga i promijenilo u društvu. Nažalost, ovi mladi i nemaju podršku kakvu smo mi imali dok smo bili aktivni, čini mi se da je tada društvena zajednica više ulagala u ovaj sport.
    Teško je ovim mladim ljudima, treba otići na ta sva takmičenja, kupiti opremu, čamac…

A poruka bi bila – da se trude, da iskoriste svoje potencijale i da sa trudom dolazi uspjeh.

  • Osvrnuo bih se malo i na društvenu zajednicu i zamolio bi ih da više ulažu u ovakve aktivnosti. Na Zapadu je drugačije, sve je nekako svedeno na privatno finansiranje i takmičari uglavnom traže sponzore. Ne znam baš niti kakvo je tačno stanje ovdje, ali na Zapadu, tačnije u Americi, osobe koje su zainteresovane za ovakve stvari moraju da plaćaju članarinu kako bi bili samo članovi kluba bez ikakvih benefita. Za čamac moraju da plaćaju čak i mjesto. Vidio sam da čak ni SAD ne finansira svoje vrhunske sportiste, sve je dobilo konotaciju privatnog. Ako ništa, ovdje još nije tako. Posjetio sam klubove u našem gradu i uvidio da je ovdje još prisutan taj pozitivan faktor tradicije. Još se očekuje od zajednice da finansira aktivnosti i to nije loše, ali naravno potreban je kontinuitet. Gledao sam mlade ljude iz oba kluba i vidio sam strašne talente, sve što treba jeste da se malo svi angažujemo i podržimo ih. Sa obzirom na to kakve su okolnosti, teško je čak i od roditelja očekivati da sve to guraju, jer je finansijska situacija jako nezavidna.

Recite nam za kraj, kako Vam je vratiti se u ovaj grad?

  • Osjećaj nostalgije, nekad je i bolan. Kad vidiš sve te ljude koje si poznavao prije rata osjetiš da je nekad bilo bolje. Ta neka sjećanja od kojih ja pokušavam da pobjegnem svaki dan kad nisam u Brčkom. Ne vrijedi se vraćati nazad i ukoliko dozvoliš da te neke stare emocije obuzmu brzo će doći depresija. Dok sam se bavio sportom imao sam neka pravila. Najzvučnije pravilo je bilo:

Gledaj naprijed – nema nazad!

  • Jedino tako možemo ići ka nekim boljim vremenima. Dok sam bio na trkama, morao sam gledati naprijed, morao sam trenirati i to je uvijek bio recept za pobjedu!
Novinar: Safet Imamović

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

ninety five ÷ nineteen =