Brčanka Nada Stjepanović niže filmske uspjehe i živi “američki san”

Mlada umjetnica, Brčanka Nada Stjepanović, koja niže filmske uspjehe i živi "američki san", u intervjuu za Otisak.ba govorila je o svojoj filmskoj karijeri, privatnom životu, planovima za budućnost i još mnogo čemu.

Foto: Aleksandar Ganilović

Autor: Aleksandar Ganilović

Mlada umjetnica, Brčanka Nada Stjepanović, koja niže filmske uspjehe i živi “američki san”, u intervjuu za Otisak.ba govorila je o svojoj filmskoj karijeri, privatnom životu, planovima za budućnost i još mnogo čemu.

  • Kada ste snimili svoj prvi film?

– Hm, prvi film koji sam režirala došao je možda u prvoj godini koledža. Sjećam se da
sam kao mala, sa možda jedno 10 godina, snimala i editovala muzičke spotove po kući sa mini DV kamerom koju mi je poklonio jedan od tatinih drugova. Većinu njih nikome ne bih pokazala danas, ali mislim da je to bio presudan momenat za mene. Sjećam se kako sam otkrivala sve tajne i magiju montaže i filma sa svakim novim “spotom”.

  • Da li se sjećate momenta koji je bio presudan u Vašem životu kada je u pitanju odluka da uplovite u profesionalne vode?

– Uvijek sam voljela fotografiju i film. Ali vjerujem da sam poslije moje prve posjete ljetnoj
filmskoj školi SKIG u Gunji napravila finalnu odluku da studiram film. I odatle je sve krenulo.

  • Završili ste srednju Tehničku školu u Brčko distriktu. Tokom svog srednjoškolskog obrazovanja kao članica multimedijalne sekcije postigli ste izvanredne rezultate na mnogobrojnim filmskim festivalima. Da li nam možete reći nešto više o tome?

– Da, u drugom razredu smo započeli multimedijalnu sekciju. Par nas je snimalo dokumentarne filmove i radilo fotografije. Vjerujem da je prvi film sekcije bio prikazan na Sarajevo Film Festivalu. To je bio jedan veoma divan kanal za svu našu kreativnost. Međutim, dokumentarci i dan-danas nisu moja jača strana, jer postoji veoma specijalan mišić koji je potreban za pravljenje dokumentarnih filmova, mišić koji nikada lično nisam razradila. Ali povezivanje sa SKIG-om (Studio kreativnih ideja Gunja), kreativnim društvom koji se fokusirao više na igrane filmove, je za mene bilo
presudno. Sjećam se da smo napravili kratki igrani film koji je za mene predstavljao sve ono što volim vezano za film, brak kolaboracije i kreativnosti koji me i dan-danas gura dalje i ispunjava na najdivniji mogući način.

  • Koliko Vam je bitna podrška porodice u ovome što radite?

– Moram da priznam da je moja porodica jedna od najdivnijih oslonaca na svijetu. Moji
roditelji i sestre su uvijek stajali iza svake moje odluke i bodrili svaki moj korak. Moja najstarija sestra nas je sve tri povela u Ameriku, a roditelji su nam pružili ništa osim podrške. Svjesna sam da dosta mladih dobija striktne ciljeve i putokaze za život od strane roditelja, što nikada nije bila situacija u mojoj porodici. Moje dvije sestre i ja smo bile, a i dalje smo gradioci svojih sudbina, a porodica je tu za nas da nas podrži u svakoj našoj odluci.

  • Kako se nosite sa pozitivnim i negativnim kritikama koje su sastavni dio ovog posla?

– Kritika je sastavni dio filmske umjetnosti. Smatram da su većinom konstruktivne kritike baš to što učini filmove snažnijim i jačim. Kada sam bila mlađa dosta kritika sam primala k srcu i emocionalno odgovarala na iste. A sada znam kako da naučim iz njih. Niko ne zna sve. Ništa nije savršeno. Tako da je težnja ka usavršavanju i poboljšavanju najslađi dio mog posla. Devedeset posto svega što znam danas sam naučila iz svojih sramotnih grešaka.

  • Da li nam možete ispričati neku zanimljivu anegdotu sa filmskog seta?

– Skoro sam radila kao drugi asistent kamere na filmu koji je režirao Nat Wolff, relativno
poznati mladi glumac u Americi. S obzirom da nisam odrasla ovdje, za mene njegovo ime ništa nije značilo, ali mi je lice bilo poznato. Provela sam čitav dan pokušavajući da skontam odakle se znamo, da li sa koledža, sa nekog drugog snimanja, sa nekog drugog posla. Mislila sam da je možda radio u nekom drugom odjelu i da sada režira. Tek nakon nekoliko sati razbijanja glave sam shvatila da je on zapravo oličenje američkog tinejdžera na TV-u i filmu te da je relativno poznat svima u Americi. Nikada se nisam osjećala više kao Bosanac (smijeh).

  • Na kojim projektima trenutno radite i da li je teško uskladiti sve obaveze?

– Većina mog posla je vezana za asistenta kamere. To je način na koji zarađujem za
svakodnevni život i konstantno radim na različitim projektima kao dio odjela za kameru. Međutim, u posljednje vrijeme snimam sve više kratkih filmova na kojima sam ja direktor fotografije, što mi je glavni cilj. Drago mi je što sve više i više mladih režisera/erki vjeruje u moje sposobnosti i što se moja vještina polako oblikuje u profesionalniji proizvod. Ima mnogo toga što još moram da naučim, ali vjerujem da sam na pravom putu. Početkom ove godine snimam dva kratka filma kao dio semestarskog projekta i jedan kratki film izvan mastera. Prošle godine sam takođe imala priliku da budem direktor fotografije na jedno 3-4 kratka filma na koja sam veoma ponosna. Tako da, srećom, obaveze su mnogobrojne, ali većinom bitne za moju dalju karijeru, tako da nije teško uskladiti ih. Filmska industrija je jedina profesija u kojoj je normalan radni dan dugačak dvanaest sati, koji u odjelu kamere
pretežno protekne u nošenju teških stvari, tako da na kraju dana sve te obaveze itekako utiču na moje tijelo i duh. To me često napomene da nemam više devetnaest godina, ali to je već druga priča.

  • Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

– Voljela bih da snimam filmove u koje vjerujem i koji imaju nešto bitno za reći. Kamera je
moja prva ljubav i većinom je to ono na čemu radim i što bih voljela da radim u budućnosti. Voljela bih da sa svojim djevojkama osnujem produkcijsku kuću koja bi bila sastavljena od ženskih filmskih radnika. Ali to je već cilj na duže staze. Takođe ne zaboravljam na svoju ljubav prema režiji. Imam ideju za kratak film “Mirko i Alma” koji se fokusira na kćerku i oca imigranta i njihovu navigaciju kroz imigrantski život te sve male žrtve koje roditelji prave za bolju budućnost svoje djece. Nadam se da ću uspjeti da snimim barem jedan dio ove godine. Ali sve u svemu, cilj mi je da radim kao direktor
fotografije na više i više projekata u koje vjerujem i koji bi, koliko god to naivno zvučalo, promijenili ovaj svijet barem malo na bolje.

  • Postoji li mogućnost da jednog dana ponovo snimite film u Vašem rodnom gradu i Bosni i Hercegovini generalno?

– Definitivno, postoji par priča o kojima razmišljam već godinama. Sve je stvar logistike i
planiranja, ali nadam se da će biti prilike da radim i kod kuće uskoro. Vjerujem da bi Brčko moglo veoma zanimljivo da izgleda na filmu.

  • Asistentica ste na prestižnoj filmskoj akademiji u New York-u. Da li je taj posao ostvarenje famoznog “američkog sna” za Vas?

– Njujorška akademija je bila samo kratka odskočna daska za mene. Dosta toga što znam
vezano za kameru sam naučila tamo i napravila dosta konekcija. Trenutno radim kao asistent na mom master programu Feirstein Graduate School of Cinema gdje imam prilike da naučim neke nove stvari. Po mom mišljenju, “američki san” ne postoji u pakovanju u kom su nam ga prodavali godinama. Pogotovo ne u trenutnim političkim zbivanjima. Ali sve se na kraju svodi na trud i rad i malo sreće. Nadam se da će se, ako nastavim da učim i nastavim da se usavršavam, svemir smilovati i dati ono sve o čemu sanjam i na čemu radim već godinama. “Američki san” je u suštini ne odustati od svojih ludih planova! Bilo to u Americi ili bilo gdje drugo.

  • Šta biste za kraj poručili mladim talentovanim umjetničkim dušama koje ne vjeruju u svoj talenat?

– Skoro sam pričala sa jednim prijateljem o tome kako u tinejdžerskim godinama u suštini
nisam odabrala karijeru u filmskoj industriji zbog toga što sam voljela filmove. Dosta toga je došlo kasnije na koledžu kada sam počela da gledam kultne klasike i sve ono što sam propustila kao mlađa. Ali sam imala snažnu potrebu za pričanjem priča, za ispoljavanjem kreativnosti u raznoraznim oblicima, i gledanja na svijet na vizualni način. To je ono što me i dalje vodi kroz život. Neka nepoznata potreba duboko u meni da ispoljim snažnu energiju kroz kreativne svrhe. Smatram da bilo ko ko to osjeti u sebi ne može da je potisne i da se ta kreativnost može ispoljiti pod bilo kakvim uslovima i u bilo kojoj zemlji. Tako da, ako imate tu potrebu u sebi pronaći ćete način da je pretvorite u nešto bitno. Filmska industrija veoma brzo prožvaće bilo koga ko je tu radi slave i novca. Samo najuporniji opstaju, tu i
tamo sreća ponekad ima veze s tim, ali vjerujem da se na nekom najosnovnijem nivou kreativnost ne odabire, da kreativnost odabere nas, a na nama je šta želimo da učinimo s njom i na koji način želimo da promijenimo svijet mali korak po korak. Podignite taj fotoaparat, telefon, kameru, i samo slušajte taj snažni glas u sebi i sve će doći na svoje!

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

− three = two