More

    Bosna i Hercegovina: Pogonom na ugalj prema Evropi

    Strategija energetskog razvoja Bosne i Hercegovine u finalizaciji je, no stručnjaci upozoravaju da se nastavlja trend oslanjanja na fosilna goriva.

    - Advertisement -

    Dok Europa i velik dio svijeta traže načine kako bi što je moguće više ubrzali energetsku tranziciju prema korištenju obnovljivih izvora i što više smanjili štetne učinke korištenja fosilnih goriva, u Bosni i Hercegovini stvari idu nekim svojim tijekom.

    Tako barem upozoravaju stručnjaci, dok iz nadležnih ministarstava bh. entiteta do zaključenja teksta odgovori na upite nisu stigli.

    Azrudin Husika s Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu kaže da je Bosna i Hercegovina u teškoj situaciji, prije svega zato što se velik dio stanovništva nalazi u energetskom siromaštvu, a elektroenergetska su postrojenja stara.

    Strategija razvoja energetike do 2035., potpomognuta Velikom Britanijom, u finalizaciji je, ali ne nudi dovoljne iskorake prema suvremenim trendovima.

    Modeli investiranja kao prije 40 godina

    “Prema nacrtu te strategije, Bosna i Hercegovina će, nažalost, i dalje dominantno koristiti ugalj. Strategija je ukazala na promjene u energetici, prije svega na dekarbonizaciju, međutim, scenariji buduće proizvodnje i dalje se dominantno oslanjanju na ugalj. Modeli investiranja u nove kapacitete isti su kao prije 30–40 godina, dominantna je uloga javnog sektora, tj. državnih preduzeća, a zanemarena uloga privatnog sektora”, kaže Husika.

    Ne spominje se, kaže, uvođenje koncepta aktivnog učešća građana u investiranju u sustav, a prilikom planiranja i izgradnje postrojenja kao što su male hidroelektrane lokalno stanovništvo nije adekvatno uključeno, pa je često protivljenje.

    “Većina stanovništva ne vidi korist od obnovljivih izvora energije (OIE). Bosna i Hercegovina je uradila i tzv. INDC, kojim je definisala doprinos smanjenju emisije stakleničkih gasova do 2030. u kontekstu Pariškog sporazuma. Međutim, u praksi se nedovoljno radi na dekarbonizaciji. Postoji sistem podsticaja za električnu energiju iz obnovljivih izvora energije, međutim, procedure za dobijanje svih dozvola veoma su duge i zahtjevne.”

    S obzirom na potencijale, ističe da obnovljivi izvori energije mogu imati dominantnu ulogu – tu su biomasa, vjetar i sunce – no, da bi se to postiglo, treba pojednostaviti procedure i omogućiti modele biznisa poput, primjerice, energetskih zadruga.

    Obaveza, a ne razvojna šansa

    U elektroenergetici su dominantne termoelektrane s blizu 70 posto proizvodnje, dok ostatak uglavnom dolazi iz velikih hidroelektrana.

    Iako je izgrađeno 50 malih hidroelektrana, deseci fotonaponskih elektrana, u daljinskom grijanju nekoliko sustava na biomasu, a do Nove godine očekuje se puštanje prvog vjetroparka, akcijski plan za OIE nije ambiciozan – dominantno se računa na ugljen u proizvodnji struje iako je ta proizvodnja nekonkurentna, pa se subvencionira.

    Cilj je da do 2020. udio OIE-a u finalnoj potrošnji bude 40 posto. Prema nekim izvješćima, to je postignuto, no cilj se, kaže Husika, doživljava kao još jedna obveza na putu prema EU-u, a ne kao razvojna prilika.

    Pristup je da se iskoristi koliko se mora, ne koliko je dobro za gospodarstvo i lokalno stanovništvo, a ne postoji ni plan tranzicije prema obnovljivim izvorima energije – dominira izgradnja novih elektrana na ugljen i hidroelektrana.

    Iako mnogi ističu da je Bosna i Hercegovina izvoznik energije – jer se misli samo na električnu energiju – slika je drugačija.

    Izvoznik, ali i uvoznik energije

    “Sav prirodni plin uvozimo, a uz nedovoljno razvijenu infrastrukturu plina i nesigurnost snabdijevanja, značajnije korištenje plina veoma je teško očekivati. Bosna i Hercegovina još je neto izvoznik električne energije, po čemu je lider u regionu. Međutim, pitanje je da li će moći nastaviti s time s obzirom na otvaranje tržišta i konkurenciju. Treba imati na umu da Bosna i Hercegovina nije u evropskoj shemi trgovanja emisijama ugljen-dioksida, pa samim tim termoelektrane na ugalj još ne plaćaju emisione dozvole.”

    Protivnici zaokreta od ugljena kao ključni argument navode gubitak radnih mjesta, prije svega u rudnicima, pri čemu nema planova zapošljavanja rudara u drugim djelatnostima, poput uzgoja energetskih usjeva na deponijama jalovine i drugim poslovima koji se mogu “nasloniti” na rudnike.

    Bosna i Hercegovina, kaže Husika, može biti lider u proizvodnji energije iz biomase – proizvode se znatne količine peleta – no, građani ne mogu platiti koliko u EU-u, pa se znatne količine izvoze. S druge strane, ističe, uveze se tekućih goriva, kojima se grije dio javnih zgrada, po mnogo višoj cijeni nego što se izveze pelet.

    “Što se tiče proizvodnje električne energije, investitori su uglavnom privatne domaće i međunarodne kompanije. Postoji sistem poticaja u obliku tzv. feed in tarifa [zagarantirane podsticajne tarife], koje su za neke OIE relativno visoke, pa su kvote predviđene do 2020. godine za solarnu i hidroenergiju već zauzete od strane investitora.”

    Izgradnja ‘zida’ prema EU-u

    Energetski stručnjak Nihad Harbaš smatra da je Bosna i Hercegovina u nepoznatoj situaciji, a period izrade od tek četiri mjeseca, neuključivanje svih relevantnih sudionika te nedostatak stručnog i političkog dijaloga doprinijeli su nezadovoljavajućem dokumentu za tako složenu zemlju.

    “Kako čak ni okvirna strategija još nije usvojena, nastavljena je izgradnja zida prema EU-u i fondovima koji se otvaraju prema Bosni i Hercegovini umjesto da se ti zidovi ruše te na vrijeme pripremi i približi put ka EU-u. Vrijeme nije još isteklo, ali je već uveliko 12 i 5, te bez strateškog pristupa svi do sada zacrtani ciljevi, potpisani sporazumi i preuzete obaveze – pogotovo potpisivanjem Ugovora o uspostavi energetske zajednice – stavljaju se pod znak pitanja”, kaže Harbaš.

    Zahvaljujući drvetu za grijanje te hidrokapacitetima izgrađenim prošlog stoljeća, još je velik udio proizvodnje i potrošnje obnovljivih izvora energije, no u proizvodnji struje dominira ugljen.

    “Energetska tranzicija trebala bi se ogledati u prelasku s fosilnih goriva na OIE. Međutim, ​planirani projekti, koje neki nazivaju i strateškim, jesu izgradnja pet novih termoelektrana, odnosno zamjenskih blokova za postojeće dotrajale blokove u termoelektranama, kao i izgradnja plinovoda, o kojem se vode mnogi politički, a ne tehnički sporovi. Ovo ukazuje na činjenicu da Bosna i Hercegovina uopšte ne planira nikakav energetski zaokret, nego je usmjerena na korištenje domaćeg i uvoznog uglja i uvoznog plina.”

    ​Bosna i Hercegovina, ističe, ima dobre predispozicije da se pozicionira u regiji kad je riječ o OIE te da ide prema ciljevima EU-a udjela OIE u potrošnji od 27 posto do 2030.

    Neiskorišteni potencijali

    “Od značajnih OIE potencijala ​koji bi Bosnu i Hercegovinu vodili ka dekarbonizaciji izdvajaju se vjetroparkovi, čija je iskorištenost trenutno nula posto, te hidroenergija, sa do sada iskorištenim potencijalima ne većim od 50 posto. Naravno, tu su i solarne elektrane, kao i elektrane na biomasu / biogas. Osim toga, čvrsta biomasa u segmentu grijanja i njeno efikasno korištenje i zakonsko uređenje jako bi mogli doprinijeti održivoj eksploataciji i upravljanju.”

    Postoji rast ulaganja u postrojenja OIE, ponajprije zahvaljujući poticajima u obliku feed in tarifa. Vlasnici su, kaže, dominantno privatni investitori uz nekoliko iznimki te iznimku vjetroenergije, gdje javne tvrtke planiraju implementirati svoje projekte.

    “Svi drugi mehanizmi, kao što su, npr., proizvodnja i potrošnja električne energije na licu mjesta – neto mjerenje ili neto fakturisanje – nisu regulirani i takvih projekata još nema.”

    U Centru za životnu sredinu (CZZS) kažu da je proces izrade strateškog dokumenta pokrenut nakon godina odgađanja, što je rezultiralo i obustavom mogućnosti korištenja IPA fondova.

    Vlade su u dokumentu definirale četiri scenarija, od kojih nijedan, kaže Duška Kudra iz CZZS-a, ne ide u pravcu 100-postotne ‘zelene revolucije’.

    “Donosioci odluka u Bosni i Hercegovini ne ‘razumiju’ da je proces pridruživanja EU-u povezan sa prihvatanjem, između ostalog, i njenih energetskih politika i ne smatraju da su prihvaćene međunarodne obaveze u energetici kruta ograničenja u procesu planiranja. Iako je ratifikovan i Pariški sporazum u oktobru 2016, indicije za smanjivanje emisija CO2 ne postoje. Dok sve zemlje članice EU-a vrše zatvaranje termoenergetskih postrojenja, Bosna i Hercegovina planira izgradnju novih”, kaže Kudra.

    Opasnost od ‘nasukanih sredstava’

    Za elektroenergetski sektor, pojašnjava, važna je aktivnost Kine – nije im jasno zašto se od kineskih kompanija traži novac za izgradnju ovakih postrojenja.

    “Elektroprivrede Bosne i Hercegovine pravdaju se činjenicom da se višak električne energije može izvoziti i da na taj način možemo postati samostalni u ovom dijelu Evrope što se tiče izvoza energije, međutim, gotovo sve zemlje Balkana imaju istu strategiju, te, ukoliko se ne prestane sa ovim principom, uskoro će doći i do problema tzv. nasukanih sredstava, gdje Bosna i Hercegovina ne samo da neće moći izvoziti energiju i plasirati je na tržište nego će sama ostati zatočena u njoj.”

    Najveći je problem, kaže, manjak ulaganja u obnovljive izvore energije i energetsku efikasnost, a u obama dokumentima zagovara se zaokret samo u investiranje s termoelektrana na hidroelektrane, koje teoretski spadaju u obnovljive izvore energije, ali nevladin sektor, velik broj stručnjaka i dio javnosti ukazuju na njihov negativan utjecaj. A budući da su male hidroelektrane privatno vlasništvo, sve to ne pridonosi cjelokupnom energetskom miksu.

    Stoga zaključuje da će, ako se zadrže konvencionalne energetske politike u Bosni i Hercegovini, suočavanje s njihovim negativnim posljedicama biti dramatično.

    Rizik od nekonkurentnosti

    Najveći energetski projekt u Bosni i Hercegovini trenutačno je, navodi Husika, izgradnja novog bloka 7 u Termoelektrani Tuzla, a govori se i o izgradnji još najmanje pet termoelektrana. Iz toga se, kaže, vidi nedostatak strateškog pristupa jer postoji veliki rizik da dobar dio tih postrojenja bude nekonkurentan zbog toga što se planovi za njihovu izgradnju baziraju i na izvozu električne energije.

    Što se tiče suradnje sa zemljama regije, izgradnja velike hidroelektrane na Drini sa Srbijom zaustavljena je. Namjera je bila da se projekt implementira kroz mehanizam međunarodne suradnje, no dogovor nije postignut. Suradnja postoji u području elektroprijenosa i balansiranju mreže s obzirom na to da je taj sustav na prostoru bivše Jugoslavije građen kao jedinstven.

    Harbaš, pak, kaže da su planovi, iako se zagovara suradnja, dosad prošli bez proizvedenog kilovata ili stvorene novčane vrijednosti. Što se tiče kapitalnih projekata, kaže da ih zapravo i nema – jedan od većih jest izgradnja hidroelektrane za koju je presijecanje vrpce izvedeno tri puta.

    “Sporovi koji nastanu u samom početku gradnje rješavaju se godinama i to otežava kompletan proces. U planu i relativnoj brzoj realizaciji su vjetroparkovi značajne instalisane snage od 40 megavata te klasični projekti, kao što su blok 7 TE Tuzla od 300 megavata. Kapitalni projekti uglavnom se odnose na projekte koje razvijaju javna preduzeća i koja bi trebala zamijeniti postojeće kapacitete čiji je period amortizacije davno istekao.”

    Interes zajednice – slovo na papiru

    Komentirajući suradnju entiteta, Harbaš kaže da su neriješeni sporovi u vezi s vodotocima i postrojenjima na njima, kao što je slučaj Drine, velik problem. ​Suradnja na velikim, strateškim infrastrukturnim projektima na vrlo je niskoj razini te je jedan od ključnih problema za razvoj i realizaciju projekata, pogotovo uz nepostojanje jedinstvene strategije.

    “Međuentitetska saradnja najviše bi trebala biti razvijena u segmentima prenosa električne energije, liberalizaciji tržišta, plinskoj mreži te izgradnji novih postrojenja na vodotocima koji se protežu kroz oba entiteta. Pogotovo je to slučaj u hidropotencijalima rijeka kao što je Drina. Saradnja države Bosne i Hercegovine, nakon usaglašavanja entiteta, trebala bi biti uspostavljena i sa susjednim državama, pogotovo Srbijom i Crnom Gorom, govoreći o Drini, hidroelektrani Buk Bijela, koja, prema trenutnom raspoloženju, neće proizvesti nijedan kilovat struje zadugo. Također, plinska mreža gradi se radi zahtjeva korisnika, a ne po naciji ili nečemu drugom.”

    S obzirom na to da entiteti i država nemaju kapacitet da sami razvijaju i investiraju u projekte, osim možda javnih tvrtki, višegodišnje koncesije na iskorištavanje prirodnih resursa uglavnom se daju privatnim investitorima.

    “Strateški interes države trebao bi biti razvoj i investicije preko državnih kompanija, međutim, zbog česte promjene vlasti i politike, a nekada i vrlo nagle, javni projekti i projekti od interesa šire društvene zajednice ostaju samo slovo na papiru. Energetika, a pogotovo elektroenegetika zahtijeva dugoročno planiranje, koje nikako nije planiranje i realizacija za jedan mandat bilo koje vlasti od četiri godine.”

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    84 + = eighty eight