Biskup Komarica: Republika Srpska je ubila moje svećenike

Franjo Komarica [Anadolija]

Nakon uskršnje poruke u kojoj je banjalučki biskup Franjo Komarica podsjetio javnost da u bh. entitetu Republika Srpska gotovo da više i nema Hrvata i katolika, uspoređujući stradanje Banjalučana sa blajburškim stratištem, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik oštro je kritizirao taj istup.

Piše: Jasmin Agić

U saopćenju koje je izdao kabinet predsjednika RS-a, između ostalog, pisalo je da je biskup Komarica odgovoran za “iznošenje niza neistina i napada na RS”. U pismu se ne navodi izričito koje je neistine biskup Komarica iznosio na račun Republike Srpske.

Komarica je nakon toga uputio otvoreno pismo Dodiku, u kojem je odlučno odbacio njegove optužbe da iznosi neistine o stanju u tom entitetu u vezi s progonima i teškim položajem malobrojnih Hrvata koji tamo još žive, podsjetivši istodobno na stotine ubijenih i hiljade prognanih nesrba, kao i na to da Dodik godinama izbjegava svaki susret na kojem bi se o tome otvoreno razgovaralo.

Napade koje trpi već skoro tri desetljeća, položaj katolika u Republici Srpskoj i polemika sa Dodikom neke su od tema o kojima biskup Komarica govori za Al Jazeeru. A neizbježna tema razgovora jest i odnos “hrvatske politike” prema Hrvatima povratnicima u Republiku Srpsku i ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Republike Srpske osudio je Vaš uskršnji istup u medijima u kojem ste rekli da je RS entitet u kojem je izvršen genocid nad Hrvatima. Ustvrdili ste i da je broj povratnika u taj dio Bosne i Hercegovine veoma mali, a u simboličkom smislu Banju Luku uporedili ste sa Bleiburgom. Koliko je situacija u banjalučkoj biskupiji dramatična?

– Ja ništa novo nisam rekao. Ja to govorim već 25 godina od kada se, ničim izazvanim i ničim krivo, počelo sa uništavanjem čovjeka i njegovog dostojanstva. Ja sam za vrijeme rata, i usmeno i pismeno, mnogo puta, intervenirao kod tadašnjih vlasti, koje su radile to što su radile – naređivale su da se čine zločini. Molio sam ih da to ne rade. Nije kod nas ovdje rat. Za rat trebaju dvije strane, a mi ne želimo rat.

Stalno govorim svojim vjernicima: nemojte uzimati oružje i radije ćemo zlo i nepravdu podnositi nego drugima je činiti. Ne smijemo uzeti oružje. Božija zapovijest glasi “Ne ubij!” Mi se želimo držati Božije zapovijedi, a ne neke partije ili nekog političara. To je bilo vrlo teško, to je bio izazov za vjernike, ja to priznajem, ali su ljudi poslušali i naši susjedi Srbi, u ovom kraju, i Bošnjaci nemaju zamjerki na nas.

To možda zvuči prepotentno, ali ja bih jako volio da mi se kaže koji je to katolik ovdje ubio ili osakatio ili ugrozio imovinu, a pogotovo život svoga susjeda. Ali zato su katolici platili tu svoju miroljubivost, platili su jednim užasnim nestajanjem, nedopustivim, na kraju 20. stoljeća u Europi. Kao nijedna druga biskupija, moja biskupija je, ni kriva ni dužna, takoreći iskorijenjena. A sve se to dešavalo pod komandom samoproglašene Republike Srpske, koja je Daytonom ozakonjena. I nastavila je i dalje činiti ono da ne treba više tu biti katolika, katoličkih župa, dakle, da treba iskorijeniti katolike.

Koga smatrate odgovornim za egzodus katolika iz Banjalučke biskupije i šire banjalučke regije?

– To što je učinjeno je nenormalno, to je nedopustivo po međunarodnom pravu i oni koji su dozvolili da se to učini, a dozvolili su međunarodni predstavnici, glavni su krivci. Domaći su bili samo neodgovorni izvođači radova. Ja sam to nebrojeno puta rekao. I kome sam govorio? Govorio sam jer sam svjedočio istini, jer sam morao reći da je nedopustivo, pogotovo za vjernika, da se klanja nekom samozvanom božanstvu, pa makar to bio i čovjek, a pogotovo oružju. Dakle, više nego onome Bogu za kojega kaže da vjeruje u njega.

Ništa ja posebno nisam rekao nego sam samo konstatirao kako mi to ozbiljno slavimo Uskrs. Ako slavimo neke blagdane kao vjernici, moramo znati sadržaje tih blagdana. Mi slavimo potpunu afirmaciju čovjekove bogolikosti. Ovdje i vrabac i ptica i gavran i lisica i kokoš – svi znaju za u nebo vapijuću nepravdu, a kako onda ne znaju intelektualci, političari, profesori na fakultetima, novinari, evo, svi drugi ljudi kojima se ne može osporiti ni mozak, ni razboritost, ni pamet da nema ovdje jednog autohtonog naroda, hrvatskog naroda i Katoličke crkve, koja nije od jučer ovdje? Mi nismo uljezi ni došljaci ovdje. Onda se neko čudi što ja to smijem reći.

Kritički ste govorili o političkim idejama ili inicijativama koje žele stvaranje tzv. trećeg entiteta, koji bi bio hrvatski entitet u Federaciji BiH. Rekli ste, parafrazirat ću Vas: ako bi taj entitet bio nalik na RS, onda bolje da ga nema?

– Ja sam samo glasno razmišljao šta znači entitet, šta znači entitet RS, šta znači entitet Federacija. Šta znači to? Znači – samo treba živjeti moj narod, moja partija, moja stranka, dakle, onako kako sam ja kao političar propisao i niko drugi. Dosadašnja iskustva entiteta su porazna, ali entitete nije stvorio narod nego je to međunarodna zajednica odlučila, pa mi to dobro znamo i znaju dobro političari da su oni samo pijuni u rukama međunarodne zajednice. A ne bi ovo bilo ovako da je do ljudi. Ljudi su se pravili važni, pa su radili šta su radili. Onda su drugi dobili dozvolu da se isto tako ponašaju. Da je pustilo ovdje da se dovrše ratne operacije kako je započelo, koji bi bili entiteti? Šta bi onda bilo? A to su sve vukli konce stranci. To znaju i polupismeni političari, pogotovo oni koji su imali sreću ili nesreću susretati se sa stotinama međunarodnih predstavnika koji su dolazili i prolazili i razgovarali s nama. Kada sam ih pitao “Šta to radite? Iste te principe koje imate u svojoj zemlji ne primjenjujete ovdje”, odgovarali su: “Niste vi nama ravni.” Znači, uspostavljali su kontrolirani kaos.

Nama je stalo da vama skrojimo kapu, a vi se snalazite pod tom kapom kako hoćete, a to što ona nije za našu glavu to njih nije briga. To je strašno, to je nedopustivo. Katolici ovdje strašno pate, ali ne samo katolici, jer ja ću uvijek dići svoj glas za svakog obespravljenog čovjeka. Bosna i Hercegovina nije normalno uređena zemlja i to meni kažu svi u Evropi. S mnogima sam razgovarao o vrlo ključnim stvarima i nemate nigdje ovakve zemlje u Evropi kao što je Bosna i Hercegovina. Pa nemoguće je da su naše vodeće elite toliko smotane, toliko mutave, toliko nesposobne da jasno kažu “Dosta je više toga”. Treba da nas smatrate ljudima. Ostavite da mi sebi uredimo zemlju. Mi nismo od jučer zajedno, mi ne živimo ovdje slučajno zajedno. Nama je Bog dodijelio ovo zajedništvo i kada god se narodu pustilo da nađe modus življenja, on ga je našao. A kada se željelo zavaditi narode, onda su političari mešetari imali jako lagan posao.

Milorad Dodik kritički je govorio o Vašim istupima u javnosti. Međutim, niko još nije postavio pitanje koliko su Dodik i njegova politička nomenklatura zapravo suodgovorni za praktično nepostojanje Hrvata u RS-u.

– Činiti zločin je zlo i strašno neodgovorno. To je i zlo i kontraproduktivno za svakoga ko čini zlo, a odobravati zlo još je gori zločin, jer činiti nekome zlo može biti i zato što mu je naređeno, ili što ne zna da je to zločin, ili se boji za svoj život. A neko ko zna da je zločin zločin i to odobrava, onda on potvrđuje i cementira zlo i to je, i po logici i po moralu i po etici i po međunarodnom pravu, još veći zločin. Ovdje u nebo vapijući zločin čini se i prešućeni zločin. Izašao je zbornik od 20 radova čiji su autori i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i međunarodni ljudi, koji govori o zločinima. Pitajte i čitajte te priloge, ne morate moje, kako biste saznali istinu. Svako zna šta ja govorim i kako govorim. Uvijek ću govoriti da je zločin zločin, a ako jučer zločin nije bio zločin, zašto se proglašava zločinom? A ako je jučer bio zločin, zašto danas nije i zašto se za zločin niko ne proziva? Zašto se ovdje pušta da ratni zločinci i dalje imaju glavnu riječ i glavnu odluku, a žrtve njihove da nemaju pravo ni otvoriti usta? Gdje su te žrtve, one koje su pobijene? Ko je za njih odgovarao? Niko.

Moji su ljudi pobijeni u vlastitim kućama zato što nisu htjeli napustiti kuće. Moji su svećenici pobijeni. To je najstradalija biskupija u cijeloj Europi. Shvaćate li vi gdje vi živite i šta se dogodilo ovdje među nama? Koja je to biskupija u kojoj je ubijeno sedam svećenika i jedna časna sestra, i to spaljeni? I to pred očima svih – Dodika i domaćih Srba. Sada se svi ovdje prave kao da nemaju pojma o tome, a naređivali su da se to radi. Ko kome ovdje laže?

Ja sam to na sudu ovdje u Banjoj Luci svjedočio za moga svećenika i njegove roditelje. Ko je ovdje kriv za vašeg ubijenog svećenika? Bio sam u kućnom pritvoru i ne znam počinioce, ali znam da je Republika Srpska ubila mojega svećenika i njegove roditelje, da je Republika Srpska porušila moje crkve i ubila druge moje svećenike. To nisu slučajne ubojice bile nego je sve to, nažalost, bilo u službi jedne čudnovate, duboko nehumane i proklete politike. Ne može biti blagoslova nad srpskim narodom i srpski narod je, ni kriv ni dužan, vođen takvim čudnovatim političarima, zapravo navukao na sebe strašno prokletstvo. Ja molim Boga da spriječi to prokletstvo. Molio sam za vrijeme za rata i mnogi su mi Srbi rekli: “Hvala, biskupe, vi ste spriječili katastrofu nad nama.”

Koliko ste lično trpjeli u prošlosti ne samo kritike nego i neku vrstu ekskomunikacije iz javnosti zbog svojih stavova, koji, evo, svjedočimo i ovih dana, nikako nisu milozvučni političarima i moćnicima, a posebno onima iz RS-a?

– Zbog toga sam ja kažnjen, kažnjen od svojih političara, od svojih intelektualaca i kažnjen od tolikih drugih poštenih ljudi koji kažu: “Čekajte, šta je sa ovim čovjekom? On je lud i nenormalan.” Ili možda, ipak, ima pravo kada diže glas u odbranu obespravljenog čovjeka? Čovjeka, a ne samo katolika, jer sam se mnogo puta zauzeo za obespravljene Bošnjake, ateiste i iste te Srbe, pravoslavce. To oni najbolje znaju. Naravski da političari i novinari ne žele da se jave i tome svjedoče.

Pozdravljam sve one koji su javno govorili “Mene je spasio biskup, mene je spasio Caritas i da nije bilo njih, mene i moje porodice ne bi bilo”. Ja ne tražim nikakvu zahvalnost, ali meni je žao moje generacije; to je moja generacija političara, kako evropskih, tako i naših domaćih, kojih se ja moram stidjeti ako u sebi imam imalo poštenja. Ja sam to morao reći u Strasbourgu pred Europskim parlamentom – stidim se vas evropskih političara moje generacije. Šta ste uradili s mojom zemljom? Tamo je vođen rat. Drugi su se tukli preko naših leđa. Razbucali ste zemlju, uništili ste tolike međuljudske veze i sada ste pustili da krvari ta zemlja u beznađu. Ljudi sada bježe, odnosno sklanjaju se, jer ne mogu izdržati ove nenormalnosti. Niko nema snage da se odupre nehumanoj logici vođenja države.

Poznata je činjenica da se mali broj Hrvata vratio na područje Republike Srpske. Koliko je za to odgovorna politika hrvatskih političara iz Bosne i Hercegovine, a koliko je bilo pomoći iz Republike Hrvatske, ili opstrukcija, s druge strane, da se narod ne vrati u te krajeve?

– Hvala vam lijepo da tako kažete, jer je odgovor u samom Vašem pitanju. Ako se tako malo ljudi vratilo, u čemu je problem? Pazite, ovdje je bilo 9.000 ljudi 1995. godine, katolika, Hrvata, jer mi svake godine na kraju imamo popis koliko ima našeg svijeta – katolika, koji nisu svi Hrvati, ali su većina, kao i onih Hrvata koji se ne izjašnjavaju kao katolici. Sada imate samo par tisuća više.

Statistike kažu da je tri posto međunarodne pomoći došlo za Hrvate koji su se željeli vratiti. I od te pomoći najviše je došlo iz Hrvatske, ali ta hrvatska pomoć, koja se dodjeljuje godišnje, ide najviše u entitet Federaciju Bosne i Hercegovine, odnosno u Hercegovinu. A ovdje gdje je najpotrebnije – Posavina, banjalučki kraj, Bosanska krajina – tu je daleko najmanje došlo pomoći od Hrvatske i međunarodne zajednice, a za to su odgovorni hrvatski političari u Bosni i Hercegovini, to su oni učinili. Učinili su toliko da nema jednog autohtonog naroda u polovici zemlje Bosne. Zahvaljujući i radu hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini, koji su se uglavnom brinuli za svoje male uskogrudne interese, nema jednog autohtonog naroda. Ali, onda neka ne kažu da mene zastupaju oni koji ništa nisu učinili za čovjeka Hrvata u Banjoj Luci, ni materijalno, ni pravno, ni politički. Ja očekujem da se barem politički glasno i jasno odrede i da kažu: “Ne možemo dopustiti da se ovdje zločin zacementira tako da bi sutra neko rekao ‘Nikad tu nije bilo katolika'”.

To mi je svojevremeno rekao šef OSCE-a, jedan isluženi engleski admiral. Pa sve knjige, stare i stotinu godina, kazuju kako su ovdje živjeli katolici. Ali on se nakon toga nije ni izvinio. Sedam je godina u Banjoj Luci činio da se nijedan Banjalučanin ne vrati na svoje ognjište. Pa i stranim delegacijama se govorilo da neće biti govora o povratku prognanih Banjalučana. Sve se to radilo uz blagoslov međunarodne zajednice. To čovjeka boli. To naša javnost mora znati.

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

eighty four ÷ twenty eight =