Bh. policajci smiju pucati na prestupnike samo u smrtnoj opasnosti

Zrno ne smije preći državnu granicu.

[Klix.ba - Ilustracija]

Policijski službenici na području Bosne i Hercegovine smiju upotrijebiti vatreno oružje ukoliko ne postoji drugi način da zaštite sebe ili druge od direktne smrtne opasnosti ili ozbiljne povrede, ali to im mora biti posljednja opcija. Sadašnji zakoni su rigorozniji u odnosu na prvobitne iz perioda Jugoslavije, kada su policajci imali mnogo veća ovlaštenja.

Prema Zakonu o policijskim službenicima BiH, policajci mogu upotrijebiti vatreno oružje ako upotrijebljena sredstva prisile nemaju efekta. Pod sredstvima prisile podrazumijeva se fizička sila koja uključuje borilačke vještine, palicu, sredstva za vezivanje, uređaj za prisilno zaustavljanje osoba ili vozila, hemijska sredstva, vatreno oružje, službene pse, vodene topove, specijalna vozila, specijalne vrste oružja i eksplozivne naprave.

Upozorenje prije pucnja

Prema članu 29. ovog zakona, policajac može pucati da zaštiti sebe od direktne prijeteće smrtne opasnosti ili ozbiljne povrede, spriječi učinjenje krivičnog djela koje predstavlja ozbiljnu prijetnju životu ili integritetu, uhapsi osobu koja predstavlja takvu opasnost i opire se policijskim organima.

Ali, bitno je da policijski službenik upozori prije pucanja i da dovoljno vremena da se postupi po upozorenju, osim u slučaju ako postoji rizik za njega ili rizik od nanošenja ozbiljnih ili smrtonosnih povreda drugim osobama. Ukoliko bi to ugrozilo izvršenje zadatka, policajac može pucati i bez upozorenja.

Dakle, ukoliko neko puca ili prijeti da će pucati u policajce ili ljude, policajci izdaju upozorenje, a ukoliko osoba ne spusti oružje i policajci procijene da će ga upotrijebiti, smiju pucati.

Edukacija i obuka prilagođena realnim životnim situacijama

“Policijski službenici su specifična grupa javnih službenika, koji s obzirom na prirodu svog posla, tj. zaštite lične i imovinske sigurnosti građana i javnog poretka, nužno moraju raspolagati i specifičnim ovlaštenjima kako bi ostvarili ovu važnu ulogu u državnom poretku. Pravo primjene smrtonosne sile je jedno od policijskih ovlaštenja u okviru tzv. sredstava prinude, i domaći propisi policijskog prava jasno i detaljno uređuju uvjete upotrebe vatrenog oružja, izuzetke i proceduru za provjeru i pravdanje primjene ovog ovlaštenja. Istovremeno su zakonima propisane disciplinske i krivične sankcije za učinjene zloupotrebe u primjeni ovoga ovlaštenja tako da se može reći kako je ova oblast uređena na sveobuhvatan i adekvatan način”, rekao je za Klix.ba dr.sc. Eldan Mujanović sa Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu.

Ističe kako postoji formalna i stvarna dimenzija vezana za primjenu ovog ovlaštenja. Prva se tiče zakonskog uređenja, dok se druga tiče stvarnih životnih situacija u kojima policijski službenik može primijeniti smrtonosnu silu.

“Za ovu drugu stranu priče jako su važni edukacija, tj. da li policajci poznaju tačno i precizno propisa, shvatanje – tumačenje zakonskih normi, kao i trening i obuka koji bi trebali biti permanentni i što je moguće više prilagođeni realnim životnim situacijama u kojima se policajci mogu zateći u svom poslu. Mislim da ova druga dimenzija nije adekvatno oslovljena i da joj se ne posvećuje adekvatna pažnja uz napomenu kako se radi o ovlaštenju koje je ultima ratio tj. krajnje sredstvo koje se primjenjuje kada su iscrpljena sva druga, u pravilu blaža policijska sredstva prinude. Siguran sam da niti jedan policijski službenik profesionalac nikada ne bi poželio da dođe u situaciju da mora upotrijebiti smrtonosnu silu. Potrebno je raditi na obuci policajaca da adekvatno upravljaju konfliktnim situacijama, nauče primjenjivati blaža sredstva prinude (borilačke vještine, nesmrtonosna hemijska sredstva, službenu palicu, službene pse i dr.) i što efikasnije postupaju s ciljem zaštite vlastitog i života građana, sprečavanja krivičnih djela i lišenja slobode počinitelja krivičnih djela”, rekao je Mujanović.

Pucanje na vozilo u pokretu samo ako se koristi za nanošenje povreda

Ukoliko se policajac nađe u situaciji da bi pucnjavom bili ugroženi životi drugih osoba, nije mu dozvoljeno pucati, osim u slučaju odbrane od direktnog napada ili opasnosti. Također, nije dozvoljeno pucati u maloljetnika, osim ako to nije jedni način odbrane od napada ili opasnosti.

Ukoliko je riječ o vozilu u pokretu u kojem se nalazi osoba koja čini krivično djelo, policajci ne smiju pucati osim ako se vozilo koristi kao sredstvo za nanošenje povreda policajcima ili drugim osobama ili ako je riječ o sprečavanju ozbiljnih ili smrtonosnih povreda nanesenih pucanjem iz oružja na policajce ili druge osobe.

Na morskim ili kopnenim plovnim putevima policajci imaju pravo pucati ako se plovilo za kojim se vrši potjera ne zaustavi nakon što mu je upućen vidljiv ili čujan signal da se zaustavi i to s razdaljine s koje je nedvojbeno moguće primiti i razumjeti takav signal.

“Interesantno je da, kada se bjegunac kreće prema državnoj granici, policajac smije pucati samo ako ne postoji opasnost da zrno preleti državnu granicu”, rekli su iz Udruženja kriminalista BiH.

U Jugoslaviji mogli pucati ako se napadne imovina veće vrijednosti

Zakoni o policijskim službenicima nisu se mnogo mijenjali još od perioda Jugoslavije, ali jesu njihove ovlasti. Tako je za vrijeme Jugoslavije, kada je 1956. godine donesen Zakon o organima unutrašnjih poslova, a deset godina kasnije Osnovni zakon o unutrašnjim poslovima, tzv. milicija imala zadatak da neposredno štiti društvenu i ličnu imovinu, a vatreno oružje su smjeli upotrebljavati ukoliko dođe do napada na objekt koji se štiti ili na imovinu veće vrijednosti.

U tadašnjim zakonima nisu jasno precizirane neke stvari kao što je to učinjeno u istim zakonima koji su se mijenjali i dopunjavali 1986. godine, zatim 1988. i 1990. godine.

“Radi savlađivanja otpora osobe koja remeti javni red i mir ili koju treba privesti, zadržati ili lišiti slobode, kao i radi odbijanja napada od sebe ili druge osobe, ili ličnosti, odnosno objekta koji osigurava, ovlaštena službena osoba ima pravo da upotrijebi fizičku snagu, gumenu palicu i druga sredstva prinude”, stajalo je u članu 26. ovoga zakona.

U članu 27. precizirano je da je milicajac mogao upotrijebiti vatreno oružje da zaštiti život ljudi, da spriječi bjekstvo osobe zatečene u vršenju krivičnog djela protiv osnova socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ, ubistva, otmice ili ugrožavanja sigurnosti leta zrakoplova, teške krađe, razbojničke krađe, razbojništva i silovanja, kao i za ostala krivična djela za koja se osobe gone po službenoj dužnosti ako postoje osnovi sumnje da će upotrijebiti vatreno oružje, i da spriječi bjekstvo osobe lišene slobode zbog izvršenja tih krivičnih djela i osoba za koje je izdat nalog za lišavanje slobode zbog izvršenja tih krivičnih djela, da od sebe odbije neposredan napad kojim se ugrožava njegov život te da odbije napad na objekt ili ličnost koju osigurava.

“Ovlaštena službena osoba će upotrijebiti vatreno oružje samo ako upotrebom fizičke snage, gumene palice ili drugih sredstava prinude ne može osigurati izvršenje službenog posla”, stajalo je u zakonu, a ovaj član je preuzet i u sadašnje zakone o policijskim službenicima u zemljama bivše Jugoslavije, pa i u BiH.

Policija je tada smjela upotrebljavati vatreno oružje samo po naređenju odgovornog radnika.

Također, policajci su u vrijeme SFRJ imali veće ovlasti kada je riječ o upotrebi sredstava prisile, za razliku od danas kada se, ukoliko policajac nanese fizičke povrede osobi za kojom se vrši potjera, sprečava u vršenju krivičnog djela ili hapsi, biva podvrgnut internim kontrolama i ispitivanjima pred disciplinskom komisijom.

Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Molimo Vas unesite komentar
Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

sixty three ÷ = twenty one