More

    Bahatost tužitelja Miroslava Janjića?!

    - Advertisement -

    Piše: Dženana Karup Druško

    Vijeće u presudi Mensuru Đakiću priznaje da postoji nekonzistentnost u kazivanju ključnog svjedoka, ali za to navodi (njegovo) objašnjenje da “najprije nije želio da govori o ovom događaju jer su pojedini ljudi njemu pripisivali ovo ubistvo, koje on nije učinio, što je razlog zbog kojeg nije htio da govori o krivičnom događaju u prvoj izjavi. (…) Nakon što je shvatio da neće u sredini u kojoj živi prestati sumnjati da je on izvršio ubistvo, odlučio je da o svemu govori i tada je dao prvi iskaz na ove okolnosti.” Iako mu Vijeće daje povjerenje, nije jasno kako je ovim skinuo sa sebe odgovornost kad se i dalje ne zna ko je pobio te ljude?!

    Sud Bosne i Hercegovine je 31. januara 2017. godine potvrdio optužnicu protiv Mensura Đakića i Begzada Kajtazija (koji je presudom oslobođen), koja ih je teretila da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U saopćenju Tužiteljstva BiH, nakon hapšenja Đakića u novembru 2015, naveli su da je on pod istragom jer je “osumnjičen da je za vrijeme rata u BiH, kao komandant 1. bataljona 108. brigade HVO Brčko, postupao protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih lica i ratnih zarobljenika.” Prvostepena presuda Đakiću izrečena je 10 septembra 2018. godine i osuđen je na dvije godine zatvora. Apelacijsko vijeće je svoju odluku u ovom slučaju donijelo 8. marta 2019. godine i odbacujući sve navode žalbe branioca Đakića, uvažilo žalbu Tužiteljstva BiH i Đakiću kaznu povećalo na osam godina zatvora.

    Kršenje Ženevskih konvencija

    Prema prvostepenoj presudi Đakić je kriv jer je “za vrijeme oružanog sukoba između Vojske Republike Srpske sa jedne strane i Hrvatskog vijeća obrane sa druge strane kao pripadnik 108. brigade HVO Bosanska Posavina u svojstvu komandanta Prvog bataljona 108. brigade HVO-a u vremenskom periodu mjeseca septembra 1992. godine, u toku vojne akcije napada na mjesto Bukvik, na području opštine Brčko postupao suprotno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, tako što je u toku dana 15.09.2019. godine na području mjesta Bukvik, opština Brčko u toku trajanja vojne akcije i napada 108. brigade HVO Bosanske Posavine u svojstvu komandanta Prvog bataljona 108. brigade HVO sa stvarnom i efektivnom kontrolom nad svim pripadnicima Prvog bataljona 108. brigade HVO koje su učestvovale u napadu kao de iure i de facto komandant iz neposredne udaljenosti posmatrao pripadnika Prvog bataljona 108. brigade HVO-a kako izvršava ubistvo tri ranjena zarobljena lica srpske nacionalnosti Radić Živana, Purić Vlajka i Veselinović Savu, a nakon toga uz znanje i svijest da je njegov podređeni učinio krivično djelo, propustio da preduzme nužne i razumne mjere da učinilac krivičnog djela preduzetog prema pomenutim oštećenim zarobljenim licima srpske nacionalnosti bude kažnjen.”

    Nakon ovoga slijedi opširno obrazloženje na nekoliko desetina stranica. No, za razliku od haških presuda koje čitajući shvatite šta se dešavalo u BiH, kontekst, sukob, imate detaljno objašnjeno šta je to što je dovelo do nekog događaja koji je za posljedicu imao zločin, nakon čitanja ove presude jedino što saznate jeste da je u nekom selu izbio sukob između dvije strane – Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane – (i da je postojao sukob na području cijele opštine Brško) zatim da je u septembru izvedena vojna akcija, napad na to selo, da je jedan pripadnik, naravno ne zna se koji, ubio tri “ratna zarobljena lica srpske nacionalnosti”, dok je njegov komandant sve to gledao iz neposredne blizine i nije ništa preduzeo da se taj počinilac kazni.

    Prateći strukturu presude dalje saznate da je tužitelj u završnoj riječi naveo kako smatra da su “na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu dokazane činjenice iz dispozitiva optužnice, da krivične radnje predstavljaju povredu Ženevskih konvencija jer su žrtve u vrijeme učinjenja krivičnog djela bili civili.” Kojih Ženevskih konvencija? Po presudi u preambuli optužnice “navedeno je da su optuženi postupali ’… suprotno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe člana 3 stav 1 Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1947…’”

    No, u nastavku samo sudsko vijeće konstatira: “Imajući u vidu da se djelo za koje se optuženi Mensur Đakić tereti može počiniti samo kršenjem međunarodnog prava, te da tužilac nije dokazivao vrstu oružanog sukoba (…) vijeće je načinilo korekcije…” i promijenilo Ženevsku konvenciju po kojoj će voditi postupa. Naime tužitelj se poziva na Ženevsku konvenciju o postupanju sa ratnim zarobljenicima, a Vijeće to u presudi mjenja i stavlja “zajednički član 3 uz Ženevske konvencije”, smatrajući da je to “tehnička greška tužioca”!?

    Podsjetimo, upravo zbog primjene Ženevskih konvencija u Haškom tribunalu su vođeni dugotrajni procesi i, na primjer, u slučajevima Tadić i Čelebići utvrđivano je upravo kakav je sukob bio da bi se, između ostalog, mogle primjenjivati i Ženevske konvencije koje se odnose na međunarodni konflikt. Sve i ako je vidjelo “grešku” Vijeće je od tužitelja trebalo zahtjevati da dokaže vrstu oružanog sukoba, pogotovo s obzirom na činjenicu da je Sud BiH, odnosno sudija za prethodni postupak potvrdio optužnicu. Ovim je sud povrijedio i objektivni i subjektivni identitet optužbe, jer tužitelj je optužio Đakića primjenjujući jedan propis Ženevske konvencije koja se odnosi na ratne zarobljenike, a Sud je primjenio drugi blanketni propis koji se odnosi na civilne zarobljenike i to nedopustivo pravda “tehničkom greškom” tužitelja (strane 21-23 Prvostepene presude, “Intervencije Suda u pogledu izmjena u činjeničnom opisu optužnice”). Na kraju, iz presude je potpuno nejasno na koji se propis tužitelj pozvao u završnoj riječi, a Sud je propustio da ga o tome pita.

    Prijave protiv tužitelja Janjića

    U žalbi na ovu presudu branilac Đakića ukazuje na još jednu “kozmetičku intervenciju” Suda:  “tužitelj je na temelju dokaza, kako u toku istrage, tako i tokom glavnog pretresa dokazivao da se krivično djelo desilo u jutarnjim satima”. Upravo je veliki dio postupka bio posvećen dokazivanju da li je Đakić u određeno vrijeme, kada je počinilac ubio troje ljudi, bio na mjestu odakle je to mogao vidjeti. Po tvrdnji odbrane oni su dokazali da Đakić u jutarnjim satima nije bio blizu, jer je bio na drugom mjestu… “onda Prvostepeni sud pribjegava suštinskoj izmjeni optužnice, te izreku optužnice mijenja i u izreci presude navodi ’u toku dana 15.9.1992.’” Apelacijsko vijeće je u potpunosti odbacilo ovaj prigovor.

    Tokom suđena je saslušano više svjedoka. U presudi Prvostepeno vijeće navodi “Ševket Lubinović nije jedini svjedok koji je vidio optuženog Đakića u blizini mjesta gdje je izvršeno ubistvo ranjenika, ali je jedini svjedok koji je svjedočio da je optuženog vidio i u vrijeme ubistva ranjenih lica”.

    Upravo vezano za svjedočenje Lubinovića Đakićev branilac u žalbi navodi da su se “iskazi ovog svjedoka krili od odbrane”. Kako piše na pretresu održanom 15. septembra 2017. branitelj je iz izjave svjedoka Šefketa Lubinovića saznao da pored zapisnika o izjavama od 2.2.2006. i 11.9.2006. postoji još jedna izjava koju je ovaj svjedok dao nakon čega se 3.10.2017. obratio Tužiteljstvu BiH tražeći da mu daju izjave na koje se svjedok pozivao. Mjesec dana kasnije, u novembru 2017, branitelja je Tužiteljstvo Brčko Distrikta obavijestilo da postoji još jedna izjava koju je Lubinović dao i to 7.10.2013. i koja je proslijeđena Tužiteljstvu BiH. Tužitelj Tužiteljstva BiH Miroslav Janjić nikad nije odgovorio na zahtjev branitelja, a na ročištu održanom 2.2.2018. kazao je branitelju da nema takve izjave. Nakon što je advokat na tom ročištu ipak dokazao da postoji i izjava data 7.10.2013. tužitelj Janjić mu je i dao. Branitelj je insistirao i da mu tužitelj preda izjavu koju je svjedok Lubinović dao Tužiteljstvu BiH, jer je “posumnjao” da se ta izjava krije od njega, nakon čega mu je Sud odobrio da izvrši uvid u spis Tužiteljstva.

    Sve ovo je branitelj Đakića naveo u prijavi koju je uputio VSTV-u protiv tužitelja Miroslava Janjića zbog onoga što se desilo kad je otišao da obavi uvid u spis, kao i u dopisu Tužiteljstvu BiH pod predmetom: “Zahtjev da se sačuva video zapis sa hodnika Tužiteljstva BiH ispred kancelarije Miroslava Janjića u periodu od 16.03.2018. godine od 14 do 15 sati”, kao i u krivičnoj prijavi koju je Tužiteljstvu BiH podnio protiv Janjića jer je skrivao izjave.

    U prva dva dopisa branitelj je naveo događaj iz Tužiteljstva BiH: “Komunikacija je tekla na sljedeći način: Dajte mi popis spisa. Tužitelj je odgovorio, povišenim glasom, da nema popisa spisa. Kazao sam: Dajte mi popis spisa u elektronskoj formi iz CMS-a da mogu uporediti popis spisa i ono što ste mi dali kao dokaz uz optužnicu. Na to je tužitelj Janjić ustao i izrazito visokim tonom izderao se na mene riječima: ’Izlazi iz moje kancelarije”. Uzeo sam torbu i izašao, vrata su bila otvorena, tu je bio prisutan tužitelj Sarajlić i saradnica tužitelja Janjića. Izašao sam na hodnik i krenuo prema vratima, iza mojih leđa je krenuo tužitelj Janjić, bukvalno je vrištao na hodniku, derao se, a uvjeren sam da ga nije tužitelj Sarajlić zadržao na hodniku, da bi fizički nasrnuo na mene… To se sve jasno može vidjeti na videozapisu video nadzora. (…) Tužitelj je i dalje urlao, ja sam izašao kroz vrata, a na hodniku kod drugih vrata me je susrela sudska policija, te me na izlazu legitimisala…”

    Nekonzistentnost u kazivanju svjedoka

    Pretresno vijeće u presudi Đakiću navodi da sukob između tužitelja i branioca “nisu predmet rasprave ovog vijeća, kao i podnesci tužioca i odbrane koji nisu bili jasni, kozistentni i ništa nije ukazivalo na njihovu relevantnost”.

    Branitelj je zamolio glavnu tužiteljicu da “ovo sve zadokumentuje iz razloga čuvanja digniteta velike većine časnih i poštenih sudija i tužitelja. Ovo što je uradio tužitelj Janjić je neviđeni skandal…” (Njegova prijava je u Tužiteljstvu odbijena) A u prijavi  VSTV-u protiv Janjića advokat navodi: “Smatram da je sakrivanjem tri izjave u ovom krivičnom postupku i odbijanje da mi prezentira popis spisa, tužitelj Janjić zapravo montirao krivični proces pred Sudom BiH protiv Đakića i Kajtazija…” tražeći Janjićevu suspenziju do okončanja postupka, što također nije dobio. U svojoj presudi Prvostepeno vijeće navodi da im “nisu prezentovani dokazi u pravcu da li postoji još neka izjava, stoga Vijeće nije moglo utvrditi navode odbrane da je postojalo više izjava…”

    No, zašto su toliko bile važne izjave ovog svjedoka?

    Osim što se i u samoj presudi navodi da je on jedini svjedok koji je izjavio da je Đakić bio na licu mjesta i vidio ubistvo tri lica, a nije reagirao, po izjavama se vidi da je ovaj svjedok tokom godina mjenjao svoje izjave i da se tek naknadno “sjetio” da je vidio Đakića na licu mjesta, tvrdeći da on vidio ubistva. Sudsko vijeće dajući puno povjerenje ovom svjedoku također navodi da je on tek u trećoj izjavi koju je dao Tužiteljstvu BiH “jasno i do detalja opisao kako je došao do Bukvika (…) da je tu vidio ranjenike kako leže, da je vidio kada i neko od pripadnika Prvog bataljona iz M48 puca u njih, nakon čega ostaju nepomični dok svjedok tu boravi. Svjedok je saglasno svojoj izjavi na glavnom pretresu pojasnio da je Mensur Đakić gledao dok vojnik puca sa udaljenosti od 20 metara.”

    Vijeće priznaje da postoji nekonzistentnost u kazivanju ovog svjedoka, ali navodi njegovo objašnjenje da “najprije nije želio da govori o ovom događaju jer su pojedini ljudi njemu pripisivali ovo ubistvo, koje on nije učinio, što je razlog zbog kojeg nije htio da govori o krivičnom događaju u prvoj izjavi. (…) Nakon što je shvatio da neće u sredini u kojoj živi prestati sumnjati da je on izvršio ubistvo, odlučio je da o svemu govori i tada je dao prvi iskaz na ove okolnosti.” Iako mu Vijeće daje povjerenje, nije jasno kako je ovim skinuo sa sebe odgovornost kad se i dalje ne zna ko je pobio te ljude?!

    Još je jedna nelogičnost u presudi koja laiku baca sumnju i ostavlja upitnik iznad glave. Naime, Lubinović je vidio, kako je izjavio, vojnika kako iz puške M48 puca u tri lica. Vještak sudske medicine Željko Karan koji je radio obdukciju nakon što su tijela ekshumirana u svom nalazu navodi su Živan Radić, Savo Veselinović i Vlajko Purić “ubijeni rafalnom paljbom” što je u potpunoj suprotnosti s Lubinovićevom tvrdnjom da je u njih puškom M48 jednom pucao vojnik HVO-a. Uostalom iz puške, za koju ovaj svjedok tvrdi da je vidio, i ne može se rafalno pucati. Uz to, vještak Karan je iz tijela Vlajka Purića izvadio zrno kalibra 7,62 (koje koriste automatske puške), dok puške M48 koriste kalibar 7,9 mm. No, Vijeće u presudi navodi “da se ovom činjenicom ne dovodi u pitanje tačnost kazivanja svjedoka Lubinovića, posebno jer nije vršeno balističko vještačenje…”

    Naređivanje i izvršavanje nije nesprečavanje

    U paragrafu 104 Vijeće je zaključilo da je optuženi počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 Krivičnog zakona SFRJ. Nakon presude Apelacionog suda, kojim su u potpunosti odbijeni svi navodi žalbe odbrane a kazna Đakiću povećana na osam godina, advokat Osman Mulahalilović je komentirajući ovaj član KZ-a koji “propisuje kažnjavanje za naređivanje i izvršavanje ubistava” za portal otisak.ba izjavio: “Đakić nije optužen da je naredio ubistvo, Đakić nije optužen da je izvršio ubistvo. Đakić je optužen da nije kaznio počinioce ubistava. Krivični zakon SFRJ ne propisuje odgovornost za to”, te istakao da, “nasuprot obaveznoj primjeni blažeg zakona, Sud BiH, po ko zna koji put, primjenjuje strožiji zakon, suprotno praksi Evropskog suda u Strasbourgu, npr. u predmetu Maktouf/Damjanović, i proizvoljno primjenjuje Krivični zakon na štetu Đakića.” Protiv presude je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH.

    Sudija izvjestilac u Apelacionom vijeću bio je dr. Dragomir Vukoje koji će u historiji bh. pravosuđa ostati zapamćen po tome što “iz protesta” nije došao na izricanje (oslobađajuće) presude Naseru Oriću pokazujući time svu svoju “profesionalnost i objektivnost”, jer je on smatrao da Orić treba biti osuđen. Izricanju presude Oriću nije prisustvovao ni postupajući tužitelj Miroslav Janjić, izjavljujući: “Da bih bio na izricanju, morala bi biti izrečena presuda. Da bi takva presuda bila izrečena, morao bi je izreći sud. Da bi Sud BiH postojao, u sudnici bi trebali biti i Srbi” također potvrđujući svoju “profesionalnost i objektivnost”. U Prvostepenom vijeću Đakiću su bili Džemila Begović, Darko Samardžić i Jasminka Kosović. U Drugostepenom dr. Miloš Babić, dr. Dragomir Vukoje i Redžib Begić.

    Po Iliji Jovičiću, predsjedniku Mjesne zajednice Bukvik, ova presuda Suda BiH mogla bi da znači određenu prekretnicu u sankcioniranju zločina počinjenih nad Srbima u ovoj državi: “Za razliku od prvostepene, drugostepena presuda donekle zadovoljava očekivanja porodica nastradalih Bukvičana. Ako se zna da su od 12. do 15. septembra u selima bukvičkog platoa stradale 64 osobe srpske nacionalnosti, od kojih čak 25 na pravcu gdje je na naše selo napadao Đakić, onda je presuda skromna. Možda su i naše aktivnosti i pismo koje smo uputili na više adresa u BiH pomogle da se Đakiću poveća kazna.” Možda Jovičić, fakat, zna o čemu priča.

    Tekst je izvorno objavljen jučer.

    - Advertisement -spot_imgspot_img

    POSLEDNJE VIJESTI

    - Advertisement -

    POVEZANE VIJESTI

    - Advertisement -spot_img

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    seventy − = 69