Agrarna reforma i oduzimanje bošnjačke zemlje u monarhističkoj Jugoslaviji

    Od 1918. do 1941. godine.

    Razbijanje starih autokratskih država tokom i nakon Prvog svjetskog rata dovelo je do niza agrarnih pokreta širom srednje i istočne Evrope. Agrarna reforma u novofrmiranom Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca imala je određene ciljeve: trebalo je razbiti latifundije (krupni privatni posjedi) čiji su vlasnici uglavnom bili stranci, naseliti višak stanovništva iz agrarno pasivnih krajeva, eliminisati glad i ukinuti zaostale feudalne odnose u Makedoniji, Srbiji, Sandžaku, Kosovu i Bosni i Hercegovini. Djelovati je trebalo veoma brzo iz razloga što su u nastalom neredu nakon rata buntovni seljaci samoinicijativno rješavali agrarno pitanje, naročito u BiH gdje stara vlast nije bila na dobrom glasu. Seljaci su otkazivali obavezu starim vlasnicima, zauzimali su im beglučke zemlje, palili su im kuća i imanja, a često je dolazilo i do ubistava vlasnika. Obzirom da su vlasnici zemlje uglavnom bili Bošnjaci, a seljaci Srbi, oni su smatrali da je konačno došlo “njihovo vrijeme” i da mogu da rade šta žele. Zbog toga je ovaj agrarni sukob u BiH poprimio i obilježja nacionalne i vjerske mržnje. Bošnjaci su se našli na udaru i u istočnoj Hercegovini kada su crnogorski komiti upadali na njihove posjede i pljačkali ih. Centralna vlast u Beogradu je upozorila Zemaljsku vladu u Sarajevu da bi “zločini nad Bošnjacima mogli biti kobni za unutrašnje odnose u zemlji kao i za položaj Kraljevine u inostranstvu”. Snažan pokret seljaka izazvao je reakciju regenta Aleksandra Karađorđevića koji 6. januara 1919. godine istupa u javnost sa proglasom: “Ja želim da se odmah pristupi pravednom rešenju agrarnog pitanja i da se ukinu kmetstva i veliki zemljišni posedi. U oba slučaja zemlja će se predati među siromašne zemljoradnike, sa pravičnom naknadom dosadašnjim vlasnicima njenim. Neka svaki Srbin, Hrvat i Slovenac bude na svojoj zemlji gospodar…”. Pokret seljaka iako je imao spontan karakter, već sredinom 1919. godine poprima obilježja organizovanog pokreta. Srpski seljaci utemeljuju “Težačku organizaciju Bosne i Hercegovine”, 25. avgusta 1919. godine u Sarajevu. Glavni zadatak im je bila podjela kmetskih selišta i begluka bez ikakvih uslova i odštete. Bošnjački zemljoposjednici, shvativši da su njihovi posjedi ugroženi, organizovali su stalešku organizaciju 2. maja 1919. godine u Derventi. Njhovu većinu su činili uglavnom muslimani što je i razumljivo jer su prema popisu iz 1910. godine nemuslimani posjedovali samo 9,9% zemlje, a u prvoj godini nove države 17%. Sve ostalo je bilo u rukama Bošnjaka, piše portal Bosnae.

    Prvo pravno načelo regulisanja agrarne reforme počinje sa objavljivanjem “Prethodnih odredbi za pripremu agrarne reforme” od 25. februara 1919. godine prema kojoj je određeno da se podijele svi veći posjedi (preko 100 jutara), da se raskinu kmetski odnosi i da će se za sve oduzete posjede odrediti naknada. Prednost su imali invalidi, udovice, siročad ratnika, vojnici i dobrovoljci koji su se borili za ujedinjenje i oslobođenje Srba, Hrvata i Slovenaca. Naredni normativni akti kojim se nastojala regulisati uredba, odnosno principi raspodjele zemlje, jesu tri uredbe donesene od Ministarstva za agrarnu reformu od 12. juna do 9. avgusta 1919. godine. Nakon previranja, 14. februara 1920. godine donesena je Uredba o postupanju sa beglučkim zemljama u BiH. Do 6. jula 1921. godine donijet će se 6 uredbi kojim se rješava problem postupka sa beglučkim zemljama u BiH. Ipak, sve što je doneseno nije imalo efekta pa je pravni temelj agrarne reforme fundiran tek 42. i 43. članom Vidovdanskog ustava donesenog 28. juna 1921. godine. Međutim, zemlja je i dalje samovoljno oduzimana od Bošnjaka iz razloga što je do 30. maja 1928. godine doneseno samo 8 pravnih akata o agrarnoj reformi, od čega se samo jedan ticao problematike BiH. Tek ulaskom Jugoslavenske muslimanske organizacije, na čelu sa Mehmedom Spahom, u Vukićevićevu vladu, poslije šestomjesečnih pregovora konačno je 11. septembra 1927. godine donesen Zakon o beglučkim zemljama u BiH i Naredba o provođenju tog zakona od 27. decembra 1928. godine. Zakonom se nastojalo ispraviti niz reformi koje su pogađale vlasnike begluka. Također, zakonom se pokušala regulisati odšteta za oduzetu beglučku zemlju. I pored intenzivnijeg rada i donošenja 6 novih akata do avgusta 1931. godine Vlada je odugovlačila sa poduzimanjem odgovarajućih koraka u cilju poboljšanja stanja begluka i njihovog dogovora sa seljacima. Novi udarac beglucima je zadan 12. avgusta 1933. godine kada je donesen Zakon o izmjenama i dopunama zakona za agrarnu reformu u BiH, po kojem su šume i šikare onih vlasnike koji nisu stavili zahtjeve na njih prešle u vlasništvo drugih beglučkih porodica, uz novu propisanu nadoknadu. Time je zapravo pokušano zavađenje među samim Bošnjacima. Ipak, i na ovom dopunjenom zakonu se nije radilo, pa je prestao svaki rad na rješavanju i likvidaciju agrarnih sprova. Do pomaka je došlo tek 2. oktobra 1936. godine kada je Vlada na sjednici ministarskog savjeta donijela novu uredbu, kojom se izmenjuju dosadašnji agrarni zakoni. Kao i prethodni i ova uredba je bila obično mrtvo slovo na papiru, a do početka Drugog svjetskog rata ostalo je neriješeno 17 000 agrarnih sporova.

    Prema uredbi iz maja 1921. godine, odlučeno je da se za likvidaciju kmetskih odnosa u BiH isplati odšteta u visini od 255 miliona dinara i to: polovinu u gotovini, a drugu u obligacijama. Prema zvaničnim podacimaza za namirivanje štete beglučke zemlje bio je predviđen iznos u visini od 650 miliona dinara. Njihov rok za isplatu je iznosio 50 godina sa kamatom od 4%. Predviđeno je da se isplata vrši dva puta godišnje: 1. maja i 1. novembra, sa zadnjim rokom isplate do 1. novembra 1971. godine. U konačnici isplaćeno im je 171 milion dinara, dok je država ostala dužna nekadašnjim vlasnicima kmetskih selišta 32,6% od ukupne sume na koju se zakonom obavezala da će je isplatiti (83,2 mliona dinara), dok su vlasnici begluka prošli daleko lošije – oduzeto im je ukupno 1,85 dunuma zemlje, a do početka Drugog svjetskog rata naplatili su svega 139,5 miliona dinara, dok je 510,5 miliona dinara ostalo neisplaćeno. Sa danom 6. aprilom 1941. godine, kada je Njemačka sa svojim saveznicima pokrenula napad na Kraljevinu Jugoslaviju, država je ostala dužna 78,5% od ukupne sume. U procesu agrarne reforme od 1919. do 1939. godine od Bošnjaka je oduzeto 1 175 305 hektara zemlje. Kada se ovaj broj podijeli na 320 miliona dinara, koliko je isplaćeno, izlazi da im je država otkupljivala 1 hektar zemljišta po cijeni od 38 dinara, odnosno 1 dunum po cijeni od 3,8 dinara. Još kada uzmemo u obzir da je prosječna tržišna cijena zemljišta u to vrijeme iznosila oko 2 500 dinara, odnosno 1 dunum 250 dinara, ispada da im je država isplatila u prosjeku po hektaru svega 1,5% tržišne cijene. U konačnici, samo tokom tzv. prve faze reforme tokom 1918. i 1919. godine u Kraljevini SHS podijeljenu zemlju, uglavnom Bošnjaka, dobile su 614 603 porodice, uglavnom srpske, što će reći da metodom da svaka porodica ima četiri člana proizilazi da je 2 450 000 ljudi dobilo pokradenu zemlju a kao što vidimo iz priloženog većina te zemlje nikada nije isplaćena. Koliko je kompenzacija bila lažna svjedoči izjava narodnog poslanika Gavrana Kapetanovića poslana Ministru finansija Subotiću u septembru 1928. godine u kojoj stoji: “Sprovođenje agrarne reforme u Bosni i Hercegovini pauperizirano je na desetke hiljada zemljoradničkih porodica, jer im je oduzeta zemlja a da za to nisu dobili pravednu kompenzaciju u novcu uslijed čega im je presahlo glavno i jedino vrelo egzistencije. Štaviše ni ono što im se pozitivnim zakonima zagarantiralo, da će dobiti na ime naknade štete, još uvijek nisu dobili…”.

    Država je vlasnicima begluga davala i određena prava, tako da su pojedini zahtjevi za zemlju odbijani, ali bi taj spor, bez ikakvih dokaza, nakon određenog perioda bio riješen u korist onoga koji traži zemlju. Kako je tačno izgledao zahtjev za otimačinu zemlje navest ćemo iz jednog primjera: “Milan Pekić iz Hrasnice, srez Sarajevo, službenik Direkcije željeznica podnio je zahtjev na tri katastarske čestice, nekretnine vlasništvo Nurije Zildžića iz Sarajeva i to na kuću sa dvorištem i bašćom površine od oko 5 dunuma. Te nekretnine su upisane u gl. ul. br. 408 k. o. Hrasnica. Pozivajući se pri tome na čl. 2 odnosno čl. 7. Beglučke uredbe od 12. 05 1921. godine. Nekretnine se nalaze uz glavnu cestu Sarajevo – Mostar, nedaleko od stanice Ilidža. Agrarni delegat donosi presudu 2. 05. 1922. godine pod br. 575/21 po kojoj sporne nekretnine uopće ne spadaju pod udar agrarne reforme…”. U konačnici Ministarstvo za agrarnu reformu, bez obzira na sve gore istaknute razloge, 15. maja 1925. godine, poništava odluku i dodjeljuje Milanu Pekiću traženu zemlju. Sličnih slučajeva je bilo na hiljade.

    Ostavite komentar. NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove portala Otisak.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Otisak.ba zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

    Molimo Vas unesite komentar
    Molimo Vas unesite Vaše ime ovdje

    six × = sixty